Ono što su nekada bila opasna zanimanja poput rudara, pirotehničara ili čistača nuklearnog reaktora u Krškom, to je danas mjesto predsjednika HDZ-a. Nakon što je Kosorica popila “pedalu”, potpuno je jasno da s tog radnog mjesta možeš jedino u grob ili u stranačko progonstvo.
Sudbine dosadašnjih prvih ljudi “zajedničara” to nedvosmisleno govore, ali i upozoravaju da će te, kako god okreneš, pokopati najbliži dojučerašnji suradnici i klimavci. Zbog toga bi možda trebalo osigurati beneficirani radni staž predsjedniku HDZ-a ili mu namrijeti neke druge državne poticaje, a sve kako bi se očuvala demokracija i demarkacija dobrog ukusa.
Zašto se to događa u HDZ-u i zašto gotovo četvrt stoljeća nakon službenog osnivanja ta stranka ne može otrpjeti nijednog živog bivšeg predsjednika u svojim redovima? Pitanje nije fenomenološko, niti je išta više od banalnog uvoda u skupnu psihopatologiju društva koje ni nakon svih tih godina uopće nije sigurno iz čega mora vaditi svoj politički legitimitet. Sanader je smetao Kosorici ne zato što je pučem htio vratiti vodstvo u stranci, nego zato što ga je pučem predao njoj. Karamarku je smetala Kosorica ne zato što je pučem došla na vlast, nego zato što mu je uručila člansku iskaznicu i simbolično postala njegova politička patrona.
Likvidacija političkih očeva ili majki u HDZ-u nije proces koji se odvija samo u vrhu pokreta, nego “pogubljenja” traju i na terenu zbog čega HDZ jest pokret političkih ocoubojica. Prijenos moći u svakoj uređenoj političkoj grupaciji trebao bi se događati automatizmom koji ne znači da gubitnik mora završiti kod dželata. A bivši predsjednik bilo čega, u politički nedovršenim, nasilnim, totalitarnim i dinastijski zamišljenim grupama stalna je prijetnja onome tko ga nasljeđuje. HDZ ni dan danas nije ne samo završio, nego niti zakoračio prema profiliranju u modernu političku stranku. Pokret koji je s narodom i uz narod isključivo tijekom izbora, a sve ostale dane živi autonoman i odvojen život Samoupravne interesne zajednice, dakle takav pokret ni u drugom desetljeću 21. stoljeća nije siguran treba li svoj politički legitimitet graditi na izbornim pobjedama i porazima ili na ljubavi prema voljenom vođi.
Totalitarni sustavi nisu imali glasački legitimitet pa je odanost vođi bivala presudna u crpljenju prava na vlast. Demokracija, makar i formalno, ima to vražje prebrojavanje glasova, zbog čega HDZ tavori u raskoraku vlastitog političkog hermafroditizma. Kada se osjeti da kako interno, tako i eksterno, gube potporu onih koji bi trebali osigurati pravo na vlast, kreće pozivanje i prozivanje Tuđmana i njegove političke doktrine koja je, ako je i postojala, svoj povijesni hod završila tamo negdje 1998. godine. No, pokojnik se i dalje nemilo iskorištava pa se ponekad stranački skupovi čine kao kolektivna prizivanja duha. Prostituiranje Tuđmana i njegova političkog rada uvijek je za ekipu zajedničara bila slamka spasa njihovoj nemaštovitosti i nesigurnosti javnog djelovanja. Kad ne znaš što bi, zaurlaj Tuđmanovo ime i pljesak mora doći. Tako su prvog predsjednika HDZ-a pretvorili u nesadržajnu formu koju će izlizati neselektivnim korištenjem i prekomjernim prozivanjem. Posve sam siguran da Tuđman ne bi tolerirao to masakriranje vlastita imena, ali sam isto tako siguran da je on danas živ i da se suprotstavi takvom iživljavanju, bio bi izbačen iz “zajednice”. I to, naravno, na izvanrednoj konferenciji za novinare na kojoj bi novom šefu HDZ-a ispod ruke sto posto provirivao Jandroković.
No, upotrijebimo maštu. Zamislite HDZ u kojem najnormalnije mogu funkcionirati Sanader, Kosorica i Karamarko. Možda bi tada u cijeloj političkoj priči bilo manje grča, političkog nasilništva, egzaltiranih i ekstatičnih trenutaka. Možda bi tada iz te stranke dolazili kvalitetni politički karakteri, a ne beskrvne ginjole koje na prst nabije svatko tko poželi. Možda tada ne bi iz tog miljea ispadale kreature koje, recimo, u susretu s američkim predsjednikom pokažu takvu razinu snishodljive pokornosti da nas generacijama kolektivno svedu na razinu običnih slugu. Ljudi koji ne znaju za vlastito samopoštovanje, ne mogu biti kreatori nacionalnog ponosa. Ma što on značio. HDZ, kako sad stvari stoje i ako ga bude, neće biti drukčiji ni za 25 godina.
Pitanje je samo dokud taj “kebab” kadrovskog ljuštenja može ići i koliko će se još sinova i kćeri odreći i eliminirati političke roditelje. Ili će sve završiti u logičnoj imploziji od koje će najveću korist imati tek neki novi predsjednik ostatka HDZ-a koji već planira čistku onih što bi postojanjem mogli ugroziti njegovu preuzvišenost. Velike istine uvijek su pisane najsitnijim slovima. Pogotovo ako se radi o bankarskim ugovorima za kredite, uputstvima za upotrebu lijekova ili političkim programima. Izgleda da je sad pravo vrijeme da se i u HDZ-u za sve nuspojave svog rada obrate liječniku ili ljekarniku.
