Stvoriti bolje radno okruženje, ponajprije materijalno, ili uvesti strane radnike, dvojba je koja se već godinama nadvija nad hrvatsko tržište rada, a prošle je godine dosegnula vrhunac. Pronaći radnika u najproduktivnijim domaćim gospodarskim branšama postalo je toliko teško da je Vlada još lani odlučila potpuno liberalizirati imigracijsku politiku. Tako će poslodavci već od iduće godine, po tzv. slovenskom modelu, moći bez većih administrativnih poteškoća uvesti radnika iz bilo koje zemlje izvan EU pod uvjetom da ga nisu mogli pronaći na domaćem tržištu.
Koliko je ponuda na domaćem tržištu rada presušila, dovoljno govori podatak da u Hrvatskoj trenutačno boravi 70.800 državljana takozvanih trećih zemalja (koje nisu članice EU), od čega ih 10.200 ima odobren stalni boravak, a 60.600 su privremeni radnici. Samo se lani u Hrvatsku uselilo 37.726 ljudi, među kojima 27.834 stranca i 9882 hrvatska državljanina. Istovremeno se lani iz Hrvatske iselilo 40.148 ljudi, od čega 80 posto hrvatskih državljana pa demografi već upozoravaju da je započela supstitucija stanovništva te da se Hrvatska polako ali sigurno promeće iz iseljeničke u useljeničku zemlju. Da nije bilo koronakrize, iduće godine svakako bismo oborili nacionalni rekord po broju uvezenih stranih radnika.
S povijesnog aspekta gledano, ništa nova. Kad god je to bilo moguće ili nužno, ljudi su se selili iz zemlje u zemlju u potrazi za boljim životom. Mi smo ulaskom u Europsku uniju pristali na uvjete slobodnog kretanja ljudi i roba pa je i logično bilo očekivati da će iseljavanje hrvatskih građana u razvijenije zemlje EU doživjeti bum nakon 1. srpnja 2013. godine. Ono na što nismo računali jest tako spor proces konvergencije unutar EU, tako da smo i nakon sedam godina članstva još jedno od najmanje razvijenih europskih gospodarstava u kojem domicilno stanovništvo sve teže pronalazi posao adekvatan troškovima života.
Zadržavajući se samo na ekonomskim razlozima, logično je da hrvatski građevinski radnik ili konobar sreću potraži tamo gdje će si moći osigurati bolji život.
Struktura hrvatskoga gospodarstva, temeljena na građevini, turizmu i uslugama svih vrsta, ujedno jedan od ključnih razloga spore konvergencije, takva je da najveća panika među poslodavcima nastaje tijekom pripreme turističke sezone. Ali vrijeme se mijenja, a s njime i generacije. Tako je još prije dvadesetak godina bilo nezamislivo da vas konobar posluži na južnosrpskom narječju, kao što današnjim klincima za nekoliko godina neće biti čudno kada ih u restoranu dočekaju cure i dečki s Filipina.
Dvojbe s početka teksta za većinu poslodavaca nema. Oni u uvjetima hrvatske gospodarske zbilje više nemaju prostora da zadrže radnike povećanjem plaća jer bi postali nekonkurentni. Uostalom ovako liberalan Zakon o strancima donosi se najvećim dijelom pod njihovim pritiskom.
Naravno, sindikati nisu sretni činjenicom da se iseljena hrvatska radna snaga supstituira radnicima iz siromašnijih zemalja jer je logično kao jednu od posljedica očekivati pad cijene rada. Demografi pak očekuju pojačan val iseljavanja i nastavak procesa supstitucije kvalitetnije radne snage onom manje kvalitetnom. Drže da se poduzetnicima ne mogu prepustiti aspekti razvoja koji bitno utječu na budući izgled društva te da se potpunom liberalizacijom tržišta rada neće riješiti hrvatski problemi.
Međutim, uzroke problema ne spominju. Uz ovakav migracijski trend, nepovoljnu demografsku strukturu mladih i umirovljenika te godinama prisutan negativan natalitetni skor, pitanje je mogu li kreatori javnih politika danas osmisliti neko bolje rješenje. Na kratke staze sigurno ne mogu jer voda je došla do grla – u Hrvatskoj više nema tko raditi, a valja se dizati iz pepela nakon što je požar koronakrize poharao gospodarstvo. Stoga ovakav Zakon o strancima možemo smatrati urgentnom mjerom. Problem nije od jučer i prisutan je praktički od osamostaljenja Hrvatske. Umjesto jasne industrijske politike temeljene na strategiji gospodarskog razvoje, Hrvatska provodi strategiju ekonomsko-političke stihije. U konačnici, treba se zapitati možemo li kao društvo računati na stalan i stabilan gospodarski rast uz konstantan pad broja stanovnika?
Nije toliki problem kada odlaze konobari i filozofi raditi van, problem je što odlazi struka i visokoobrazovani. Npr. s jednog FER-a 90% ljudi planira otići van, a preko 70% ljudi to i napravi... I tu s opet vraćamo na osnovni problem, a to je gospodarska politika. Već godinama, tj. desetljećima, gospodarska smjer određuje politika u dogovoru sa sindikatima državnih i javnih službi. To onemogućava bilo kakve reforme i prvo nas je vuklo na dno, a sada nas čvrsto drži na dnu... Kada bi postojala kvalitetna gospodarska politika, onda bismo mogli imati i useljeničku politiku, a mogli bi se vrbovati i iseljeni da se vrate. I opet tu spominjem Irsku kao svijetli primjer gospodarskog buma koji je sa sobom doveo i demografski bum... Nekada najsiromašnije zemlja zapada s velikom emigracijom postala je 2. zemlja po BDP-u u EU i dogurala do 5 mil. stanovnika... A 2000. godine Irska je imala nekih 600.000 stanovnika manje od Hrvatske, da bi danas imala 1 mil. stanovnika više. Da bi to postigla, Irska je krenula od reforme države, državne administracije i porezne reforme, napravila je svojevrsnu antibirokratsku revoluciju. To je potpuna suprotnost od onoga što Hrvatska radi (uključujući i ovu vladu) - jačanje države i birokracije, jačanje parafiskalnog sektora, sve veća kontrola privatnog sektora... Hrvatska ima najveći udio poreza u proizvodnji, u rangu jedne Švedske, ima i najveći udio države u BDP-a, najviši među tranzicijskim zemljama i šire. S time da sve to i dalje raste...