SUBOTA, 27. SRPNJA
Što bi Stjepan Mesić, Slavko Goldstein i Milorad Pupovac, koji su ove godine bili glavni na proslavi 27. srpnja u Srbu, da nema ustaša? Oni zapravo i nisu govorili o onome što se dogodilo u srpnju 1941., žrtve su spomenuli onako usput, bitni razlog njihova dolaska u Srb, doslovce po svim medijskim izvještajima, bilo je protivljenje onima koji se njima protive jer zapravo obilježavaju četnički ustanak i četničke zločine. Drugim riječima, žive od svojih protivnika, od “ustaša”, da nije “ustaša”, jedva bi ih itko primijetio. Takav je njihov cijeli politički i javni život, trajni rat s nečim što ne postoji od 1945. kad su ustaše poraženi i pobijeni, a zanemariv broj zvršio je u inozemstvu, gdje su bili beznačajni i bezopasni. Da im je ustaštvo samo alibi za protuhrvatstvo, pokazuje i njihovo držanje u Domovinskom ratu i odnos prema obrani Hrvatske.
U vrijeme srpske agresije Goldstein u Zagreb dovodi skupinu srbijanskih intelektualaca koji sa svojim hrvatskim istomišljenicima raspravljaju o podjednakoj krivnji za rat. Stjepan Mesić s Manolićem i drugovima 1994. godine pokušava udar u Saboru, a da je udar uspio, “Oluje” ne bi bilo, ne bi bilo ni oslobođenja Hrvatske i tko zna što bi Lijepa naša danas bila. Cijelo pak vrijeme rata, što s neoborivim dokazima opisuje Ivan Aralica u knjizi “Mentalni komunist”, surađuje s jugoslavenskom Kontraobavještajnom službom, zloglasnim KOS-om. Milorad Pupovac podjaruje veslikosrpsku agresiju – koju agresijom nikad nije nazvao! – izjavom kako je u Hrvatskoj pokršteno 10.000 pravoslavne djece. Normalno je što Mesić, Goldstein i Pupovac, koji imaju takav odnos prema Domovinskom ratu, slave “ustanak u Srbu”. Slave ga unatoč tome što Goldstein, spominjući bar manji dio “ustaničkog” užasa, kaže kako je tada “iz osvete počinjen zločin nad Hrvatima u Boričevcima”, bilo je “179 žrtava i te žrtve treba priznati”. Tko je taj zločin napravio? Petokraka i kokarda zajedno, kao što su kokarda i petokraka zajedno napravile zločine u Vukovaru, Škabrnji i drugdje u Domovinskom ratu. Tako dolazimo do zaključka da je toj trojci agresija na Hrvatsku ista kao i “ustanak u Srbu”.
U oba slučaja scenarij je isti: u osveti ustašama, u pokolju nad Hrvatima, ujedinjuju se velikosrpski i komunistički simboli. Ako je na obilježavanje toga “ustanka” Milanović poslao svoga izaslanika Goldsteina, koji otvoreno priznaje stotine žrtava četničko-partizanskog divljanja u tom “ustanku”, ako hrvatske vlasti u zadnjih desetak godina nisu uputile nijedan prosvjed zbog rehabilitacije četnika u Srbiji, ako se predsjednik Josipović triput ljubi s četničkim vojvodom Tomislavom Nikolićem, onda je očito da službena Hrvatska Srbe i u Srbiji i u Hrvatskoj prihvaća s njihovim četništvom kao pozitivnim povijesnim naslijeđem i političkim programom za budućnost. Hrvatima ne preostaje drugo nego biti na oprezu kako bi izbjegli treći poljubac.
NEDJELJA, 28. SRPNJA
Od cijepanja prezimena do cijepanja čovjeka
Premijer Milanović odšutio je najnovije uvrede svoga ministra Jovanovića, premda je sam u ožujku jednoga HDZ-ova dužnosnika optužio da se okomio na prezimena Milanović, Jovanović i Stazić zato što “ona u uhu prosječnog slušača, njegova birača, zvuče istočno”. Jovanović je u jednom intervjuu inicijativu udruge “U ime obitelji” za referendum o definiciji braka pripisao “crnom Marku, crnim mantijama i crnim togama”. Ovakvo cijepanje “istočnog” prezimena Karamarko poziv je na cijepanje čovjeka koji ga nosi. U povijesti su se žigosanjem već samih prezimena služili i rasisti, pa je Jovanović zaslužio da se neki učenik poigra njegovim prezimenom na zidu jedne zagrebačke škole: “Ministar mi rogati je Jovan, dobit ću svjedodžbu da sam ovan”.
PONEDJELJAK, 29. SRPNJA
Nj. E. Carl Bildt pljuje po nama i uživa na našoj plaži
Opet se Hrvatima bavi Carl Bildt, švedski ministar vanjskih poslova, koji nam je osobito poznat po tome što je kao međunarodni posrednik činio sve da zaustavi “Oluju”. Bili su ga puni svjetski mediji kad je zajedno s drugim srpskim lobistima Tuđmana nazivao ratnim zločincem, enormno uvećavao broj srpskih civilnih žrtava, u svijet slao krivotvorine o “razrušenom” Kninu... Unatoč tome, Hrvatska mu je dala rajski teren za vikendicu u Oštrom Ratu na Korčuli, ponizno ga primala u različitim prilikama, pa i nedavno u Zagrebu u pratnji švedskog kralja. Sad bi mu opet mogla biti zahvalna, jer je vrlo djelatni sudionik urote protiv suca Merona koji je osobodio Gotovinu i Markača. Normalan se čovjek pita – kakav je to kućni odgoj, kakav je to moral, kakva besramnost političara koji mrzi jednu zemlju, pljuje po njezinim žrtvama, a svake godine uživa u njezinm morskim plodovima i natapa stražnjicu na njezinoj plaži? I kakva je to zemlja koja toj zlikovačkoj stražnjici u svemu nastoji ugoditi?
UTORAK, 30. SRPNJA
Pobjeda za Domovinski rat je i Krstičevićev govor
Odluka da Damir Krstičević govori na proslavi obljetnice “Oluje” podsjetila me, naravno, na Mesićevo umirovljenje sedmorice generala, među njima i Krstičevića, koji su potpisali otvoreno pismo u kojem su se usprotivili blaćenju Domovinskoga rata. To pismo, u kojem nema ništa osim činjenica i dobrih namjera, svekolika je ljevica proglasila pučističkim, pa je za političko zdravlje Hrvatske dobro da u vrijeme ljevice na vlasti general s Mesićeva crnog popisa govori u Kninu. Bilo je godina kad se “Oluja” slavila a da na bini nije bilo niti jednoga njezina zapovjednika. Bila je to posljedica detuđmanizacije u kojoj su se, i po volji nekih velikih sila, trebali iskompromitirati ratni zapovjednici i državna vlast, te s vremenom svekolika obrana proglasiti zločinom. Dakle, poslije ratnih bitaka treba dobiti i bitke za Domovinski rat. Jedna od njih je dobivena Krstičevićevim govorom u Kninu. Hoće li mu pribivati i Mesić? Teško je vjerovati da će se dotad vratiti iz Srba. S pokolja. Janjaca.
SRIJEDA, 31. SRPNJA
Mahanje papom ljevici neće pomoći
Ljevičarstvo trijumfira nakon papine izjave. “Tko sam ja da sudim gay osobama?” Zauzela je naslovne strane novina i portala, udarne minute na radiju i televiziji. Kad se prije koji mjesec papa Franjo odlučno izjasnio protiv pobačaja, ta vijest se jedva našla u medijima, a i sad je propušteno napomenuti kako je poglavar Katoličke Crkve izrazito protiv gay brakova. Dakle, kad ljevičarima što odgovara iz izjava najvećeg vjerskog autoriteta, dignu najveću dreku, ma bi ga Josipoviću i Milanoviću preporučili za savjetnika, a konzervativnoj javnosti hoće reći: vaš vlastiti duhovni vođa okrenuo se protiv vas. No nije učinio ništa drugo nego izrazio kršćansko načelo. Po tome pak kako ljevica gazi kršćanska načela, mogla bi gorjeti u paklu, kao i njezino povremeno mahanje papom.
ČETVRTAK, 1. KOLOVOZA
Gotovina je zapovjednik pobjede, Milanović poraza
S kim će se Ante Gotovina družiti i sastajati, njegova je privatna stvar. Ali zacijelo osjećaje koji stotine tisuća Hrvata imaju za njega može pomutiti činjenica da se u lijevim medijima prilično gromoglasno ističu njegovi česti susreti s premijerom Milanovićem, koji onda više nisu samo privatni izbor nego se mogu pojmiti i kao javno političko opredjeljenje. A general ne bi baš pristao na to da se borio za “slučajnu” i “nevjerojatno paradoksalno” državu, kakvom se Lijepa naša čini Milanoviću. Niti bi pljeskao premijerovu katastrofalnom vođenju zemlje koja je sve zaduženija, sve siromašnija, sa sve više nezaposlenih, s pogubnim demografskim stanjem i sve sumornijom budućnosti. Gotovina je bio zapovjednik pobjede, Milanović je zapovjednik poraza.
PETAK, 2. KOLOVOZA
Koji tramvaj iz Zmijavaca vozi na Trg bana Jelačića?
Danas se iz svoga sela u Dalmatinskoj zagori vraćam u Zagreb, iz zavičaja u zavičaj, iz istoga u isto. Tko zna vraćam li se, možda ovdje nisam ni došao, možda i u Zagrebu i ovdje stojim na mjestu i korijenje mi ne da da se od njega odvojim. Posjetom iz Zagreba selu donosimo u njega povijest glavnoga grada, u odlasku ili povratku sa sela u Zagreb nosimo težnju da se u povijesti nastanimo. Tako se naše rodno mjesto i Zagreb izjednačuju, stapaju u jedno, njive koje su me dolje othranile iste su kao tržnice i trgovi, galerije i muzeji, knjižare i knjižnice glavnoga grada, njegove ulice su kao krajolici u kojima se zrcalilo moje djetinjstvo, njegovi spomenici velikanima kao da su se iz seoske predaje uselili u broncu. Samo što ne upitam – koji tramvaj iz Zmijavaca vozi na Trg?
