I dok se detuđmanizacija ostvarivala koristeći obje gore opisane mogućnosti, a Sanader na valu narodnog otpora trećesiječanjskoj vlasti mentalnih komunista došao na vlast, Vijeće je Europe, deset godina nakon prve, objavilo drugu Rezoluciju o mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, potaknuto, valjda, i onim što je radio Sanader i onima koji su ga u HDZ-u ugurali kao reformatora-likvidatora, i, sigurno, onim što su slični njima radili u drugim tranzicijskim zemljama. O čemu je riječ?
U trećem članku prve Rezolucije... Vijeće Europe prognozira što se može dogoditi ako se pravodobno ne ukloni naslijeđe komunističkog totalitarnog sustava: U najboljem slučaju, nastat će oligarhija umjesto demokracije, korupcija umjesto vladavine prava, i organizirani kriminal umjesto ljudskih prava.
Doživotni predsjednik
U najgorem slučaju, rezultat bi mogao biti “baršunasta obnova” totalitarnog režima ili prije nasilno svrgavanje mlade demokracije. U Hrvatskoj se prognoza ostvarila u oba slučaja: na državnoj razini zavladala je korupcija umjesto vladavine prava i organizirani kriminal umjesto ljudskih prava, a na razini stranaka na “baršunast način” obnovljen je komunistički stranački totalitarizam na čelu sa stranačkom oligarhijom. U svim strankama! Sanader je, taj vrli reformator, dobar primjer za oboje. Za prvo, zna se, gledamo svaku večer, a za drugo: uveo je zatvorene izborne liste na kojima nitko predložen, kad ga je vrh stranke na listu upisao, nije mogao biti neizabran; i oktroirao je novo stranačko rukovodstvo kad je sebe proglasio doživotnim počasnim predsjednikom s ingerencijom da bude i doživotni aktivni član predsjedništva. To je i mnogo više od “baršunaste obnove” totalitarizma! Uzor mu je bio Tito!
Nova Rezolucija... ne govori ni o kažnjavanju individualnih zločina, ni o administrativnim mjerama protiv pojedinih funkcionara komunističkog režima, jer se smatralo da je taj dio lustracije obavljen ili da je za nj sada kasno, ako dotad obavljen nije.
Nego se govori o onom dijelu lustracije koji se u prvoj Rezoluciji... naziva dekomunizacijom ili promjenom komunističkog u demokratski mentalitet; govori se o korupciji, o organiziranom kriminalu i o “baršunastoj obnovi” totalitarizma kao elementima komunističkog naslijeđa koje iz društva nije nestalo. Koje jedva da je i mimikriji pribjeglo! Rezolucija... konstatira da su svi totalitarni komunistički režimi, bez iznimke, bili označeni masovnim povredama ljudskih prava, ali i priznaje da su neke europske komunističke partije pridonijele postignuću demokracije misleći na komunističke partije u demokratskim društvima, a ne na partije koje su u svojim zemljama uspostavile totalitarni režim. U nastavku Rezolucija... konstatira da su zločini opravdavani u ime teorije klasne borbe i principa diktature proletarijata, da nakon pada komunizma nije provedena međunarodna istraga zločina koje su ti režimi počinili, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio nacizam, pa je posljedica toga vrlo niska svjesnost o zločinima počinjenim od strane totalitarnih komunističkih režima.
Stoga Vijeće Europe smatra da svijest o zločinima komunističkog režima treba pojačati, jer je to jedan od preduvjeta da se izbjegnu zločini u budućnosti, i predlaže da se žrtvama komunističkog režima, koje su još žive, i njihovim obiteljima izrazi sućut i pruži priznanje za njihove patnje, a da se još postojećim komunističkim državama u svijetu uskrati podrška i kad to ide na štetu nacionalnih interesa. Najzad, Vijeće Europe poziva sve stranke nasljednice komunističkih partija da ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i osude ih bez ikakvih nejasnoća. Učinilo se to što je preporučeno ili ne učinilo na nacionalnom nivou, ostavlja se mogućnost Vijeću Europe da u daljnjem praćenju dekomunizacije zauzme jasne pozicije o zločinima počinjenim od strane totalitarnih komunističkih režima.
Jer Vijeće Europe ima moralnu obavezu da to učini bez daljnjeg odgađanja, budući da je za takvu raspravu dobro pozicionirano: većina je bivših komunističkih zemalja u njegovoj nadležnosti.
Sve nade polagali u Hag
Šest mjeseci nakon te Rezolucije... Vijeća Europe Hrvatski sabor donosi Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.- 1990. godine. Očekivalo bi se da će Sabor načelne stavove i preporuke iz Rezolucije... Vijeća Europe primijeniti na hrvatske prilike. Međutim, to se nije dogodilo! Sabor je, prepisujući doslovno Rezoluciju... ili preskačući one dijelove u njoj po kojima je morao dati svoj prilog u dekomunizaciji Hrvatske, samo snažno podržao sve ono što je tamo napisano. Dakle, većina je prepisana i snažno podržana, a samo je jedan članak preskočen, članak četvrti, a upravo je od njega trebalo početi deklariranje Hrvatskog sabora.
Nije počelo, iako se u preambuli Deklaracije..., kao razlog da se ona donosi, navodi: zabrinuti zbog činjenice što se u hrvatskoj javnoj upravi i u nevladinim udrugama nalaze pojedinci koji su izravno sudjelovali u ugrožavanju ljudskih prava tijekom vladavine totalitarnog komunizma u Hrvatskoj. Kad se došlo na članak četvrti, koji pruža priliku da se kaže kako komunistička partija Hrvatske ne spada u one partije koje su pripomogle razvoju demokracije, već među one koje su uspostavile totalitarni režim, pa se njena prošlost ne može tretirati kao antitotalitarizam, taj se članak bez objašnjenja preskoči. A da se u Deklaraciji... napravilo to razgraničenje, dalo bi se lakše osporiti i stav da je komunistički antifašizam jednak demokratskom i da bi oni u javnoj upravi i u nevladinim udrugama mogli ostati nelustrirani jednom od dva oblika lustracije. A ne bi se mogla održati ni tvrdnja da je antifašizam iz preambule hrvatskog ustava komunistički antifašizam!
Kad to nije učinjeno, kad druga Rezolucija... Vijeća Europe nije primijenjena na hrvatske prilike, sve su one snažne podrške onomu što je tamo pisalo, i bilo prepisano ili preskočeno, ostale bez učinka. Detuđmanizatori su obje vrste, negatori i reformatori, mogli u miru nastaviti izgoniti patriotska osjećanja zaostala iza Tuđmana u njegovim pristašama i njegovoj stranci, očekujući osuđujuću presudu Haškog suda, koja će stvaranje samostalne hrvatske države učiniti zločinačkim pothvatom i njeno izvorište s Domovinskog rata, kao rata protiv komunizma, premjestiti na komunistički antifašizam iz Drugog svjetskog rata i njegova poraća u kojemu je vladao komunistički totalitarizam. Samo im je osuđujuća presuda Haškog suda trebala, pa da na provedbu detuđmanizacije, kao na slovo i, stave točku.
Bizarno ili senilno
Nakon drastične prvostupanjske presude zamjenskim optuženicima, učinilo im se da su nadomak cilju: drastično visoka kazna u žalbenom se postupku i može smanjiti, ali osuđujuća presuda neće moći biti izbjegnuta. Stoga, nakon oslobađajuće presude doživljavaju golem šok.
Međutim, ni tada se komunistička korjenika ne povlači u mišju rupu! Bizarno ili senilno, u oba slučaja neobično, dvojica od njih, Stipe Mesić i Bude Lončar, ne mareći ni za povijesnu istinu ni za interese hrvatskog naroda, samo da bi sebe i svoj komunistički antifašizam ugradili u izvorišta hrvatske državnosti – uvlačeći u tu rabotu, nagradama i promocijama na međunarodnoj sceni, i Jadranku Kosor, da bi s njom manipulirali kao i sa Sanaderom – preko nekakvog Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije, tipične neokomunističke tvorevine za maskiranje, prozivaju suca Theodora Merona, koji je Gotovinu i Markača proglasio nedužnima, sucem koji donosi konzervativne i necivilizirane presude, pa ga kao takvoga treba smijeniti s položaja predsjednika Haškog suda i na njegovo mjesto dovesti javnog tužioca Sergea Brammertza, u nadi da će Brammertz u žalbenom postupku, što će ga pokrenuti kao javni tužilac nezadovoljan oslobađajućom presudom, oboriti Meronovu presudu Tuđmanovoj politici u Domovinskom ratu, odnosno dvojici Tuđmanovih generala kao zamjenskih optuženika.
Kad ne bismo znali tko su Mesić i Lončar i kako tvrd obraz imaju, mogli bismo se upitati kako ta dvojica, nakon nečega takvoga, mogu od stida hodati po hrvatskoj zemlji. Budući da znamo i tko su, nelustrirani komunisti koje je samo rat protiv komunista spasio od lustracije, i koliko tvrd obraz imaju, tvrđi od đona, ničem se ne čudimo i ništa ne pitamo!
Nešto prije njih dvojice – bježeći preko granice s novcem ukradenim u Hrvatskoj a deponiranim po bankama širom svijeta, kao kakav kokošar s torbom na leđima – blamažu je doživio i njihov kompanjon u detuđmanizaciji HDZ-a i denacifikaciji hrvatskog naroda, veliki reformator i kombinator Ivo Sanader.
Ostavio je za sobom stranku koja se mučno i polako vraća na pozicije svoga osnivača i zauzima oporben stav prema garnituri mentalnih komunista, koji su – zahvaljujući Sanaderu koji je, iako deklarativno vjernik, kršio sedmu i osmu Božju zapovijed – u međuvremenu došli na vlast i na Griču i na Pantovčaku.
Zacrvenili su Hrvatsku
Po mom sudu Sanaderu se nije dogodilo slučajno ovo što mu se dogodilo, i što će mu se još dugo događati, u vremenu između drastične prvostupanjske presude generalima i čekanja na ishod žalbenog postupka što ga je pokrenula njihova obrana. I to je bilo planirano: da se, kad osuđujuća presuda zločinačkom pothvatu bude izvjesna, a ona se, vidjeli smo, detuđmanizatorima učinila izvjesnom i nakon drastične prvostupanjske presude, Sanader, pošto je obavio sve što je imao obaviti, čak i ono s Glavašem, makne s čela HDZ-a, izvede na sud i svojim prljavim poslovima za niz godina unatrag i unaprijed uprlja HDZ kao stožernu konzervativnu, državotvornu i demokršćansku stranku. I pošlo im je za rukom – zacrvenili su Hrvatsku: jedan dio crvenilom od stida, drugi dio, sebe same, crvenilom po političkoj obojenosti!
Zato sam mišljenja da ni jedan član HDZ-a, kao ni bilo koji sljedbenik te stranke, ako zajedno s njim nije, svjesno, kršio sedmu zapovijed ne kradi i osmu ne čini krivo svjedočanstvo, ne treba u sebi nositi kompleks Sanaderovih grijeha. On je, sam po sebi mentalni komunist crne boje, bio projekt mentalnih komunista obojenih u crveno.
Da mentalni komunist nije bio, ne bi se ogriješio o zapovijedi koja za svakog kršćanina dopiru iz gorućeg grma na Sinaju. Ali, svaki se član i svaki se sljedbenik HDZ-a treba bojati mogućnosti da se Sanaderov slučaj HDZ-u ponovo ne dogodi. Da nije bilo manipulacije mentalnih komunista, najprije s Budišom, a potom sa Sanaderom, u Hrvatskoj na vlast nikada ne bi došli mentalni komunisti. Nisu dolaziti ni trebali, bolje bi bilo da su se na vlasti izmjenjivale druge demokratske opcije, pa dolazile s lijeva ili desna, svejedno. Nikad Račan, nikad Mesić i nikad ovo što danas obnaša vlast na vlast bez kukavičjih jaja ne bi došlo.
Bilo bi lijepo da nakon recimo 3 dana od objavljivanja Večernji skine "Premium" sa članka, pa da ga mogu pročitati i oni koji si ne mogu priuštiti tiskano izdanje ili kupnju bodova. Time bi pokazali solidarnost za teško stanje mnogih u Lijepoj Našoj i dali doprinos dostupnosti informacija i širenju "pisane riječi". Hvala