Kad je na početku 1996. godine Parlamentarna skupština Vijeća Europe donijela prvu Rezoluciju o mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, Hrvatska je slavila vojnu i diplomatsku pobjedu nad jugoslavenskim komunističkim totalitarizmom, pobjedu u mučnoj diplomatskoj i krvavoj vojnoj bitci kakve ni jedna od tranzicijskih zemalja nije vodila.
Zato je shvatljivo što je Rezoluciju… shvatila i prihvatila na svoj način, onako kako je nije shvatila ni prihvatila ni jedna od petnaest novonastalih zemalja proizišlih iz propalog komunističkog bloka. Veći dio mjera što ih prva Rezolucija… sugerira kao lijek protiv naslijeđa komunističkog totalitarizma Hrvatska je, vodeći protiv komunizma diplomatski i vojni rat, i na vanjskim frontama i unutar vlastitih redova, u tijeku samog rata poduzela i realizirala, pa nije bilo potrebe, zato što je svoju budućnost od prvog trenutka vidjela u Europskoj uniji, da se tek tada ravna prema mjerama što ih Rezolucija… preporučuje.
>>Tuđman bi danas osnovao vladu nacionalnog spasa
Stvorila je pluralističku demokraciju zasnovanu na vladavini prava, poštovanju ljudskih prava i različitosti, utemeljila je trodiobu vlasti, dala je slobodu medijima, otvorila je proces imovine oduzete u vrijeme komunizma, rehabilitirala one koje je komunistički režim progonio zbog njihovih političkih uvjerenja i djelatnosti i materijalno obeštetila žrtve totalitarne pravde.
Uza sve to realizirala je i neke druge preporuke iz Rezolucije…, koje nema potrebe ovdje nabrajati. Međutim, manji broj mjera što ih Rezolucija za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava preporučuje, onih koje se odnose na lustraciju – na kažnjavanje komunističkih zločina, na administrativne mjere protiv komunističkih funkcionara i na dekomunizaciju, mijenjanje komunističkog u demokratski mentalitet, nije bio poduzet.
U svezi s lustracijom, to u ovom trenutku treba jasno reći, imajući u vidu sva tri njena oblika, sudske progone zločina, administrativne mjere protiv dužnosnika i plansku dekomunizaciju društva, nije se poduzelo gotovo ništa, da bismo se uskladili, kad već dio Europe želimo biti, s duhom koji iz Rezolucije… proizlazi. Zašto?
U odgovoru koji slijedi, kako god na njega gledali, složit ćemo se, nalazi se ishodište našeg postkomunističkog ideološkog kaosa, koji ovih dana ulazi u svoj klimaks i koji bi se, ne unesemo li u njega svijetlo razuma, mogao pretvoriti u mrak.
Pomiriti lijeve i desne
Mobilizacija nacije u cijelosti, strah od podjele koja bi omogućila razmah pete kolone u vlastitim redovima, deficitarnost vojnih i administrativnih kadrova demokratskog porijekla i višak kadrova komunističkog porijekla upućivali su Tuđmana da pomirenje lijeve i desne opcije, svih opcija, postavi kao prioritet svoje politike, za što se, zastupajući hrvatsku državotvornu ideju, opredijelio mnogo prije nego što je Hrvatska dobila državnost i prije nego što je izbio sukob s četničkim i komunističkim agresorom. To je imalo za posljedicu da su kraj rata i vrijeme kad izlazi Rezolucija…, s preporukom da se komunistički zločini procesuiraju, da se komunistički kadrovi lustriraju, a komunistički mentalitet zamijeni demokratskim, u svim segmentima vlasti, uključujući vojsku i policiju, zatečeni kadrovi iz komunističkog režima, koji su trebali i biti sudski procesuirani, i biti administrativnim mjerama lustrirani i biti podvrgnuti dekomunizaciji mentaliteta.
Pitanje je zašto ih se u tom trenutku nije procesuiralo, lustriralo i dekomuniziralo kad je Rezolucija…, svim zemljama u tranziciji koje računaju na ulazak u europsku zajednicu naroda, takav smjer djelovanja preporučivala, kako bi se oslobodile naslijeđa komunističkog totalitarizma i prije nego što se u toj zajednici nađu.
Nije to bio slučajan previd, jer tako krupnu političku činjenicu Tuđman nije mogao previdjeti; nije to bila ni posljedica bolesti koje je dopao, jer je njegova politička misao ostala nepomućena do zadnjeg trenutka; nije to bila ni posljedica sentimenta prema suborcima iz vremena Narodnooslobodilačke borbe, jer se on od suboraca koje je trebalo lustrirati, provodeći u tamnici nekoliko godina pod njihovim ključem, odavna politički i sentimentalno distancirao. Bila je to do kraja promišljena i u tom trenutku jedina mudra odluka.
Jer, krenuti u procesuiranje zločina komunističkog režima i lustraciju u cjelini u vrijeme kad je na dnevnom redu bio imperativ međunarodne zajednice da se, u cilju izmirenja zaraćenih strana, istraže i kazne zločini počinjeni u tijeku Domovinskog rata, značilo bi otvoriti pravni rat između desnih i lijevih opcija s nesagledivim negativnim posljedicama.
Zato, usuprot sugestiji iz Rezolucije… da zastare za određena kaznena djela predviđena kaznenim zakonom mogu biti produljene, skraćuje se rok zastare, kako bi se mogućnost pravnog rata između desnih i lijevih što prije zatvorila. Jer, krenuti u lustraciju, nakon uvida u dokumente iz kojih proizlazi da je komunistički režim prodro u sve društvene pore, od Crkve do seoske zabiti, uključujući i dijasporu, značilo bi daljnje rastakanje društva već rastočena ratom i pretvaranje lustracije, što Rezolucija… izrijekom zabranjuje, u osvetu desnih nad lijevima. Uz brojne negativne učinke koje svaka osveta donosi, došlo bi ili bi se činilo da dolazi, što je svejedno, do gušenja stranačkog pluralizma, jer bi, primjerice, trebalo lustrirati neke od prvaka oporbenih stranaka, Račana, Mesića i druge. To bi se moglo protumačiti kao zloupotreba lustracije u političkom životu, koju, kao i osvetu, Rezolucija… izrijekom zabranjuje.
Na kraju, ostala je samo mogućnost dekomunizacije, promjene mentaliteta, kao sredstva oslobađanja od komunističkog totalitarnog režima. Što učiniti s tim?
Vjerovalo se da je sudjelovanje u ratu protiv četničkog i komunističkog agresora, bilo na bojišnici ili u pozadini, na hrvatski način realizirano pročišćenje od komunističke ideologije i mentaliteta. Štoviše, da bolje lustracije od te nema! Ako se od komunizma i naslijedi naglasak na socijalnu politiku, od toga, kad se uklopi u demokratsko društvo, ne može biti nikakve štete. A da bi se od komunizma, komu je to bitna konstanta, spriječilo nasljedovanje jugoslavenstva, donesena je dopuna stavkom drugim 142. članka Ustava, koja glasi: Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u savez s drugim državama u kojemu bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti, do obnavljanja jugoslavenskog zajedništva odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.I time je, činilo se, dekomunizacija završena, zaboravivši pritom da je komunistički mentalitet, kao i svaki drugi, postojaniji od komunističkoga političkog sustava, pa ga s tim minimalnim mjerama nije bilo moguće upokojiti.
Kad nas je Tuđman napustio, a vlast došla u ruke političke opcije proizišle iz komunističke partije, koju je sam Tuđman odnjegovao kao oporbu u demokraciji što ju je sam stvarao, kad je na mjesto predsjednika države zasjeo Mesić, što se odnosa prema naslijeđu komunizma tiče njegov antipod, a na mjesto predsjednika vlade došao Račan, posljednji sekretar komunističke partije – kad su na vlast došla dvojica ljudi koje je, da je provedena lustracija, trebalo administrativno lustrirati – bez imalo su zahvalnosti prema onomu koji ih nije lustrirao, vidjeli smo, zbog interesa društva i države, zajedno s mnogima oko sebe koje je kao i njih trebalo lustrirati, otpočeli protiv njega rat na dvije borbene crte. Iz svih su društvenih institucija progonili Tuđmanove kadrove i na njihova mjesta dovodili ni jednom lustracijskom mjerom ne lustrirane kadrove slične sebi, a na drugoj su borbenoj crti, ideološkoj, otvorili proces detuđmanizacije, koji je išao u suprotnom pravcu od dekomunizacije, vraćao je u društvo komunistički mentalitet. Nema dvojbe, bila je to posljedica mišljenja da se Hrvatska u otporu komunističkom agresoru dovoljno i na najbolji način dekomunizirala.
Ako je to važno, evo stvari oko koje se Tuđman i ja nismo slagali!
Krojen iz istog štofa
On je u većoj mjeri nego ja vjerovao u nacionalno i demokratsko osvješćivanje komunista i, kad mu se očekivanja ne bi ispunila, izražavao je čuđenje što se ne ispuniše; ja u to osvješćivanje, ako se radilo o boljševiku a ne o formalnom članu partije, gotovo da nisam vjerovao, pa se u konkretnim slučajevima nikad ničim nisam iznenađivao, pogotovu ne činjenicom da su Mesić i Račan komunisti i da će takvi u svim slučajevima ostati i djelovati. Prema tomu, nakon Tuđmanova odlaska i nastupa trećesiječanjske vlasti, nisam imao nikakvih dvojbi da će Račan i Mesić postupiti onako kako su postupili, a nisam imao nikakvih dvojbi ni da će Sanader, kad je preoteo vlast nad HDZ-om, postupiti onako kako je postupio.Jer je Sanader, što se mentaliteta tiče, od istog štofa krojen, s tom razlikom što su njih dvojica krojeni od komunističkog štofa crvene boje, a on od komunističkog štofa crne boje. Ili su sva trojica krojena od istog štofa s crvenim licem i crnim naličjem! Sva trojica su krenula u detuđmanizaciju, Mesić i Račan generalno, protiv svega što je sudjelovalo u ostvarivanju Tuđmanova djela, samostalne hrvatske države, a Sanader parcijalno, ogradama od tobožnjih Tuđmanovih krivih poteza. Prva su se dvojica stavila u poziciju negatora političke ostavštine, a drugi u poziciju reformatora stranke koja je ostala iza Tuđmana i deklarativno nastavljala njegovu politiku.
Dvojica negatora, uključujući u to i njihove brojne pristaše, nikada na jednom mjestu nisu jasno formulirala što im je to detuđmanizacija, pa smo definiciju prisiljeni iščitavati iz onoga što su činili. Ni parcijalni negator u ulozi reformatora HDZ-a to nije ni na jednom mjestu učinio, štoviše, krio je to kao zmija noge, pa to i kod njega moramo iščitavati iz nedjela što ih je počinio od falsificiranja stranačkih izbora do dolaska na stolac na kojem danas sjedi.
Među izvorišnim osnovama Ustava RH, kao temelj hrvatske državnosti, navode se: odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske; povijesna prekretnica odbacivanja komunističkog sustava, učinjena na prvim demokratskim izborima; i pobjeda hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu. Kad se ova izvorišta promatraju u njihovu unutarnjem prožimanju, jasno je da se u antifašističkoj borbi ugrađenoj u odluke ZAVNOH-a ne podrazumijeva komunistička manipulacija tom antifašističkom borbom, jer se, da je drukčije, da se misli na komunistički antifašizam, u tom trojstvu “od osnova” ne bi moglo naći ni odbacivanje komunističkog sustava ni pobjeda hrvatskog naroda u Domovinskom ratu, koji je, doista, bio rat protiv četničkog i komunističkog agresora, a ne rat protiv Srba, koji su, za našu i svoju nesreću, u najvećem broju bili u sastavu četničkih i komunističkih vojnih formacija.
Nerazorivo trojstvo
Pa, ipak, i pored te jasnoće, detuđmanizatori su u antifašizmu, u preambulu ustava unesenu u nerazdvojivom trojstvu, vidjeli komunistički antifašizam, koji demokratski antifašizam nije, koji je isto toliko totalitarni sustav koliko je totalitaran i fašizam, čijim se protivnikom deklarira. Učinili su to tako da su iz trodijelne osnove amputirali dva posljednja dijela, referendumski otklon od komunizma i rat protiv komunizma! Upozoreni na činjenicu da trodijelni antifašizam iz preambule Ustava ne može biti komunistički antifašizam, jer bi se to kosilo s dva preostala dijela trodijelne izvorišne osnove, pa i s Ustavom u cjelini, detuđmanizatori su odgovorili da bi odvajanje komunističke vodeće uloge u Narodnooslobodilačkoj borbi, koja je doista bila antifašistička, tu antifašističku borbu učinilo virtualnom.
Drugim riječima kazali su da hrvatski antifašizam, ni unutar Narodnooslobodilačke borbe ni izvan nje, ne postoji bez Tita i njegovih komunista kao eksponenata Kominterne, što će reći komunističkog totalitarizma na globalnoj razini. O tomu da li bi se hrvatski antifašizam iz NOB-a mogao odvojiti od komunističkog antifašizma kao manipulacije tim antifašizmom već je od stručnijih od mene mnogo toga potvrdno rečeno i dalo bi se još mnogo toga reći. Zasad samo toliko da je to Tuđman znao razdvojiti i da je zato u nerazorivu trojstvu unio antifašizam u naš Ustav, i da će se to sada, kad je detuđmanizam propao, morati učiniti, jer je nerazumijevanje te tročlane osnove u Ustavu izvorište postkomunističke ideološke zbrke koja trenutačno drma Hrvatskom.
Opširnije o tome nekom drugom zgodom, a sada još samo to da su detuđmanizatori, gledajući u antifašizmu iz preambule Ustava komunistički antifašizam, izvorištem hrvatske državnosti proglasili baš taj komunistički antifašizam na čelu s drugom Titom i sobom samima. Proglasili su ga zato jer su detuđmanizatori odreda mentalni komunisti, stasali unutar komunističkog totalitarizma ili educirani nasljednici toga totalitarizma.
Takav stav o izvorištima hrvatske državnosti detuđmanizatore je – da, ipak, navedemo njihove ideološke i administrativne perjanice: Slavka i Ivu Goldsteina, Vesnu i Zorana Pusića, Račana i Milanovića, Mesića i Josipovića – doveo u izravan sukob s većim dijelom hrvatskog naroda koji je u svojoj duši, kao temeljni doživljaj stvaranja hrvatske države, nosio Tuđmanovo političko naslijeđe i pamtio da je i on kao i većina naroda bio tlačen i progonjen od komunističkog antifašizma na čelu s Titom, pa ga kao totalitarni sustav nije mogao ugraditi u temelje demokratske države, pamtio da ih je Tuđman vodio u ratu protiv komunističkog agresora i da je uz njihovu pomoć stvorio demokratsku hrvatsku državu, s otklonom i prema komunističkom i prema fašističkom totalitarizmu. Zbog toga sukoba dogodila im se splitska riva i čitav niz drugih manifestacija narodnog otpora. Da iz sukoba s narodom iziđu kao pobjednici, ukazale su im se dvije mogućnosti. I na njima su počeli svojski raditi.
Prva mogućnost! Proglasili su Tuđmanovu borbu za samostalnost, kroz borbu protiv komunizma, koji je u sebe amalgamirao i crni i crveni srpski imperijalizam, opterećenom s dva krupna grijeha: s planiranim progonom srpske manjine i agresijom prema Bosni i Hercegovini. Domovinski će se rat s tim opterećenjima, mislili su, kvalificirati kao građanski, komunističkom terminologijom kazano, kao bratoubilački, i krivnja će na sve koji su u njemu sudjelovali, branili se ili napadali, biti ravnomjerno podijeljena. Uvjeravanje hrvatskog naroda u takve stavove postizat će se promidžbom kroz medije, preko procesuiranja ratnih zločina na domaćim sudovima i preko procesuiranja Tuđmanove politike kao zločinačkog pothvata na Haškom sudu, procesuiranja na zamjenskim ličnostima, Tuđmanovim generalima Gotovini i Markaču.
Ovladati HDZ-om
Time bi se, puneći godinama medijski prostor pričom o zločinima počinjenim u Domovinskom ratu, kad osuđujuće presude budu donesene i na domaćim sudovima i na Haškom sudu, dokazalo da je Tuđmanova politika bila nacionalistička i fašistička, samo eksces koji se, vremenski gledano, smjestio između komunističke federalne Hrvatske u sastavu Jugoslavije i samostalne Hrvatske, pa zaključilo da tu politiku treba izbaciti iz izvorišta hrvatske državnosti i temeljem hrvatske državnosti učiniti komunistički antifašizam.
Druga mogućnost! Usporedno s opisanim procesima, treba ovladati Tuđmanovom strankom, koja je u vrijeme njegova života bila instrument njegove politike, a kad je umro, baštinica njegova političkog naslijeđa, na taj način da se između dviju frakcija u toj stranci, one koja je slijedila Tuđmanovo državotvorstvo i one koja je imala otklon prema tom državotvorstvu pronalazeći u njemu pretjeran nacionalizam, podupre ovu potonju predstavljajući je javnosti kao reformatore, modernizatore i tomu slično, predstavljajući je onim što komunisti zovu progresivnim i suprotstavljajući je onima koje komunisti zovu natražnjacima, konzervativcima. Idealnijeg progresivca od hedonista Sanadera, koji će svojim reformama stranku sigurno udaljiti od Tuđmana i njegova nacionalizma, nisu mogli naći. Taj će, dok ga detuđmanizatori budu hvalili kao reformatora koji HDZ reformira u modernu stranku, biti spreman, provodeći politiku krimogenog klijentelizma, narodski rečeno, pajdaškog lopovluka, i izdati obećanja dana na splitskoj rivi, i krivotvoriti stranačke izbore, i svima na hranidbenom lancu, što ga je sam uspostavio, dobacivati pozdrav Hristos vaskrse, iako sam nije bio sljedbenik onoga koji je uskrsnuo, jer je kršio njegove zakone ne ukradi i ne čini krivo svjedočanstvo, niti je od onih koji su mu na pozdrav uzvraćali Vaistinu vaskrse tražio da vjeruju u nauk uskrsloga i ne griješe kršeći sedmu i osmu Božju zapovijed.
Za lustraciju jos nije kasno. A lustracija se mora provesti u svrhu ozdravljenja hrvatskog drustva. To da ce je sada biti mnogo teze provesti nego sto bi to bilo u vrijeme i odmah po zavrsetku rata, u to nema sumnje. Oni koji bi trebali biti predmet lustracije sad su visoki drzavni duznosnici, bogati gospodarstvenici, vlasnici medijskih kuca... Sjetimo se samo sto se desilo Vici Vukojevicu kad je poceo ceprkati po njihovoj tamnoj proslosti! Oni koji drze sav drzavni represivni aparat u svojim rukama nece se dobrovoljno odreci te privilegije, jer ta privilegija im garantira prije svega slobodu, ali i vlast, i zivot na visokoj nozi. Hrvati su se uspjeli otrgnuti iz Jugoslavije, ali zbog neprovodjenja lustracije ostali su zarobljenici jugoslavenskog mentaliteta i razmisljanja. Ustvari, Hrvati su se otrgli od velike Jugoslavije i zbog nepaznje upali u malu Jugoslaviju. Sve osim geografije je ostalo isto ili je postalo jos gore. Predstoji jos dug put do potpune slobode...