Kad bi vam bilo dopušteno, biste li klonirali svoje izgubljeno dijete, partnera ili partnericu, roditelje ili kućne ljubimce? Ako znamo da je najveća noćna mora svakog roditelja smrt djeteta, koliko je među nama onih koji u trenucima očaja ne bi barem pomislili kako bi učinili ama baš sve da ga mogu vratiti u život? Makar znaju da kloniranjem neće moći oteti smrti njegovu neponovljivu osobnost.
Iako svi znamo da su život i smrt neodvojivo povezani, kao i sreća i nesreća, u prirodi čovjeka je i težnja da izbjegne bol i nepodnošljivo teške gubitke jednako kao i svijest da ih mora prihvatiti i naučiti se nositi s njima. U vrijeme nezaustavljivog znanstvenog i tehnološkog napretka za kojim često kaskaju zakonski propisi, kloniranje je jedno od ključnih bioetičkih pitanja današnjice. Kloniranje kućnih ljubimaca danas je rašireno u svijetu, osobito u SAD-u gdje primjerice, pišu strani mediji, kloniranje pasa košta i do 100 tisuća dolara. Koliko je malen korak od kloniranja pasa do danas- sutra kloniranja ljudi?
– Ljubav se ne može klonirati – sjajnom rečenicom započinje svoj komentar Amir Muzur, profesor i pročelnik Katedre za društvene i humanističke znanosti u medicini na riječkom Medicinskom fakultetu.
– Povezanost vlasnika i kućnog ljubimca sigurno je složenija od genetike i razvija se (ili bi se barem trebala razvijati) prijateljstvom, suživotom, međusobnim ustupcima i tolerancijom. Kloniranjem se može dobiti genetski identičan ljubimac, ali očekivati da će on biti identičan u svemu onome što ga je činilo našim ljubimcem, iluzorno je. Bioetički, stvar nije sporna jer ne šteti nikome, osim što nagovješćuje, kako kažete, lažnu nadu da ćemo “ponoviti” danas psa, a sutra izgubljeno dijete – govori prof. Muzur.
Bogati mogu sve
Na pitanje koliko je realna opasnost da će osobito bogati poželjeti klonirati svoje bližnje koje su izgubili bez obzira na to što neće moći klonirati i njihovu osobnost, filozof i bioetičar dr. sc. Hrvoje Jurić uzvraća:
– Sasvim je realistična opasnost da bogati ili oni koji su na neki drugi način moćni požele klonirati sebe, svoje bližnje ili vojske klonova za ove ili one svrhe. Uostalom, to i daje snagu istraživanjima u području reproduktivnog kloniranja i njegovoj primjeni. Da u toj igri nema novca i socijalno-političke moći, znanstvenici ne bi mogli tako uspješno raspirivati maštu ljudi, pobuđivati lažne nade i trošiti dragocjenu energiju i vrijeme svih nas na diskusije o vrlo sumnjivom postupku kao što je reproduktivno kloniranje. Pritom se, što je prava opasnost, posve zanemaruju predvidljive ili stvarne posljedice kloniranja, koje se pokazuju na svim razinama jer kloniranje je, tehničko-medicinski, još uvijek krajnje nesigurna metoda. A možemo se zapitati i o egzistencijalnim, odnosno psiho-emotivnim posljedicama za ljudske klonove koji bi bili neistovremene kopije svojih „uzora“, ekstremno opterećeni biologijom i biografijom svojih „uzora“. Ipak, temeljno pitanje je: čemu kloniranje? Zašto bi netko želio klonirati svog preminulog kućnog ljubimca ili dijete kad su skloništa puna napuštenih pasa i mačaka, a domovi puni napuštene djece? Zašto bi netko želio svoju identičnu kopiju kad na raspolaganju ima mnoštvo metoda medicinski potpomognute oplodnje? – pita se Jurić koji je inače na Odsjeku za filozofiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta profesor etike i bioetike.
Čini mu se da se kod onih koji maštaju o ljudskim ili životinjskim klonovima u osnovi radi o narcizmu i egoizmu koji su lišeni refleksije i odgovornosti.
Pisac, publicist iz Kršćanske sadašnjosti i svećenik Anton Šuljić napominje da je još, sada sveti Ivan Pavao II., upozoravao da “čovjek ne smije činiti sve što može”.
– Kad se etika prepusti tržištu – o čemu najbolje svjedoči medijska, ali i politička scena – tada je “dopušteno sve”. Filozofija je: onaj tko ima, taj može! Taj svojevrsni makijavelizam u etici vrlo je opasan i vjerojatnost da se počne s kloniranjem ljudi zaista je sve veća. Nije, naime, nemoguće da se, po uzoru na sir Eltona Johna koji je u neprirodnome postupku pomiješao svoju spermu sa spermom svoga ljubavnika i dobio dijete od tzv. surogat-majke, takvo što dogodi i na području kloniranja. Tko ima novac, slavu, utjecaj – taj može što želi! Kamo nas može odvesti takva filozofija bez etike i morala, jedva da se može i predvidjeti – govori Šuljić.
Jednom kad postoji mogućnost za kloniranje hoće li ga ljudi odbaciti iz bioetičkih razloga ili će mnogi moćnici naći opravdanje za to, tim više što znanost danas ide ispred zakonskih propisa koji to onemogućavaju?
– Takve ideje ne samo da su već artikulirane već se na njihovoj realizaciji sigurno radi u nekim etički manje “rigidnim” sredinama. Kao i sve ljudske inovacije, kloniranje kućnih ljubimaca ne treba braniti nego ga držati pod kontrolom, edukacijom i zakonodavstvom. Na svu sreću, kloniranje je vrlo složen postupak koji rijetko uspijeva i sigurno ga ne može izvesti svaki laboratorij koji to želi – govori Muzur, dodajući da je danas teško predvidjeti kakvu će korist medicina imati jednog dana i iz procesa kloniranja.
Jurić dodaje da nema iluzija o tome da će se znanstvenici ili takozvani obični ljudi tek tako „opametiti“, odnosno da će ideja o kloniranju biti tek tako odbačena.
– Pandorina kutija nekontroliranog znanstveno-tehničkog napretka već je davno otvorena. U modernoj paradigmi tehnoznanosti smatra se da je sve što je izvedivo ujedno i dopustivo, a argumentirana etička upozorenja mnogo su slabija od medijski poticane kratkotrajne panike koja na etičku i pravnu regulaciju kontroverznih pitanja često nema nikakva utjecaja. Nema nam druge nego da inzistiramo na ozbiljnim etičkim i bioetičkim raspravama te da ih nastojimo proširiti u široke javne rasprave koje bi naposljetku trebale utjecati i na pravnu regulaciju. A pravna regulacija u pogledu reproduktivnog kloniranja, iz navedenih razloga, trebala bi biti krajnje restriktivna jer kloniranje je dobar primjer za neopravdano i neodgovorno igranje sa znanošću i životom – rezonira Jurić bez dlake na jeziku.
Igra sa životom
Prije koju godinu predsjednica njemačkoga etičkog povjerenstva Christiane Woopen govorila je o mogućnosti kloniranja ljudi, koja postaje i tehnički izgledna nakon što je istraživačima uspjelo u pokusima na životinjama stanice kože ili tkiva preoblikovati i iz njih dobiti sve stanične strukture. Reprogramiranjem stanica uspjelo im je uz pomoć biomolekula proizvesti jajne stanice i spermije od istog darovatelja, oploditi ih i pustiti da se razviju u nov organizam sposoban za život.
Ta činjenica, kako nam je tada govorila predstojnica Katedre za filozofiju i sociologiju zagrebačkog Učiteljskoga fakulteta doc. dr. sc. Katica Knezović, da se uspijeva iz stanica odraslog organizma, svejedno muškoga ili ženskoga spola, razviti novi organizam, bez potrebe za organizmom drugog spola, otvara nova etička pitanja. Teoretski, uz pomoć kemijskih zahvata svaki spol može sam iz stanice kože stvoriti potomstvo, a budući da je to uspjelo na životinjama, ne može se isključiti i primjena na ljudima – kazala nam je tada docentica Knezović.
Budući da propisi često kaskaju za znanstvenim dostignućima koja su ljudi spremni zlorabiti za sve i svašta, pitanje je što nas čeka u budućnosti?
– Teško je predvidjeti što će se dogoditi u budućnosti. Valja vjerovati u razum, premda nas sve podsjeća da razum pred pohlepom korporacija, banaka i svjetskih moćnika gubi bitku. Da za ovu prigodu parafraziram Heideggera koji je u pogledu funkcioniranja tehničke civilizacije rekao kako nas “spasiti može samo Bog kojemu pjesmom trebamo pripremati dolazak”. Ondje gdje se tehnička svijest poveže s ljudskom pohlepom i nezdravom ambicijom, a ako govorimo i s aspekta vjere – ondje gdje se gubi svijest o Bogu – sve postaje moguće i dopustivo. Eto, tu nas može spasiti još samo Bog! – govori Šuljić.
A filozof i bioetičar Jurić zaključuje:
– Treba postaviti granice neodgovornoj znatiželji znanstvenika i širokoj primjeni dvojbenih znanstveno-tehničkih postignuća.
Drži da bi bilo najbolje kada bi te granice postavljali i sami znanstvenici, a ne samo filozofi-etičari ili pravnici koje se često optužuje da ne razumiju probleme u koje se upliću, iako u takvim pitanjima svatko ima pravo, pa i obavezu, iznijeti mišljenje i angažirati se na rješavanju problema.
Poznati i ne taje da kloniraju kućne ljubimce
Kloniranje kućnih ljubimaca mnoge poznate zvijezde više i ne taje. Glumica i pjevačica Barbra Streisand nedavno je objavila da od tri svoja kućna ljubimca ima dva klonirana psa jer nije mogla prežaliti gubitak voljene kujice. Psi se mogu klonirati do nekoliko dana nakon što uginu, a idealno je da budu živi kada veterinar radi biopsiju tkiva. Prvo se izoliraju stanice psa koji će biti kloniran, a nakon toga se njegova jezgra, koja sadrži genetski materijal, izvadi i konzervira. Potom se uzme jajna stanica surogat-ženke čija se jezgra zamjenjuje jezgrom ljubimca koji će biti “kopiran”. Iako ljudi kloniranjem mogu dobiti genetski identičnog ljubimca, ne mogu ponoviti njegovu osobnost. No, nema savršenog kloniranja pa mnogi klonirani psi propadnu još kao embriji, uginu u surogat-ženkama ili poslije kao štenci, a mnogi se okote bolesni.
Opaa. Pocelo je pocelo. Nakon rodne ideologije ide red morala i kloniranje. Za dvije tri god ocekujem pitanja o pedofiliji ili zofiliji. Ma bravo urednistvo...