Euroizbori na birališta u pravilu izvuku vrlo malo birača (na posljednjima 2015. godine odazvalo ih se manje od 25 posto), a stranaka i lista koje pretendiraju na mjesta u Europskom parlamentu je puno. U kampanju se zbog toga trpa i mnoštvo tema koje s funkcijom eurozastupnika nemaju puno veze, no stranke procjenjuju da bi im mogle povećati vidljivost, a time i izborne šanse njihovih kandidata. Očekujući da će i ova kampanja biti puna “morskih obećanja”, HSLS je u samom startu svečano obećao da građanima neće lagati u lice i obmanjivati ih, kao i da će do kraja kampanje zajedno s građanima izabrati “najvećeg prodavača magle”.
U međuvremenu je ovaj izbor pao u zaborav, a u prvi plan su isplivali oni koji se nadaju da će poziciju u Bruxellesu steći govoreći o nečemu što s njihovom željenom funkcijom u EU nema nikakve veze. S obzirom na solidan rejting koji ankete daju nekima od njih, pristup je prilično efikasan.
Primjerice, sudac Mislav Kolakušić biračima nudi uspostavu pravne države, reformu ovršnog sustava, radikalan obračun s korupcijom, znatno jeftiniju državnu upravu i lokalnu samoupravu i ukidanje svih parafiskalnih nameta, odnosno “reset” cijelog sustava u samo 90 dana. To što bi mu za provođenje takvih krupnih zahvata trebala najmanje funkcija premijera s velikom i stabilnom podrškom u Saboru ne zbunjuje ni Kolakušića ni njegove birače, kojih je po zadnjim ispitivanjima javnog mišljenja solidnih 2,8 posto.
Na listama popularnosti rastu i Neovisni za Hrvatsku koji se u utrci za mjesta u Bruxellesu uglavnom zadržavaju na općenitim obećanjima o “vraćanju dostojanstva domovini, bez političke trgovine”, a pažnju medija, time i birača, privlače starim pričama o boji prvog polja u hrvatskom grbu i komemoraciji u Bleiburgu. SDP kampanju “podebljava” snažnijim angažmanom u Saboru, pa je ovih dana odbačen njegov prijedlog da se neoporezivi dio plaća s 3800 poveća na 5000 kuna, pri čemu se stranka nije baš pretrgla da objasni kako je došla do izračuna da osobni odbitak treba iznositi baš 5000 kuna ili kakav bi to učinak imalo na proračun gradova i općina, čiji je porez na dohodak prihod. Most je najavio, pak, da će od EU tražiti naknadu za gubitke koje siromašnije članice trpe zbog odljeva radne snage u bogatije dijelove Unije.
Iako se takav scenarij čini prilično nerealnim, odolio mu nije ni premijer Andrej Plenković te je nedavno u Bruxellesu najavio da će se zauzimati za to da se u idućem sedmogodišnjem proračunu EU stvori poseban fond za pomoć državama članicama u demografskoj politici. Takva obećanja nisu novost jer su i dosadašnje kampanje za bilo koju poziciju na nacionalnoj i europskoj razini sadržavale dobar dio populizma i obećanja za koja su oni koji su ih davali bili potpuno svjesni da ih niti mogu niti hoće ostvariti.
Mnogo ozbiljnija ta pojava postaje kada stranke, uz obećanja, krenu i u konkretne akcije za koje je u startu jasno da ni državi ni društvu ne mogu donijeti ništa dobroga. Tako Živi zid sad prikuplja potpise za referendum koji bi trebao rezultirati ukidanjem javnog financiranja političkih stranaka. To bi stranke učinilo ovisnima o različitim sponzorima, što je realna opasnost za razvoj demokracije, no koga je to briga, kada obećanje može dobro zazvučati u ušima potencijalnih birača.
Video: Svađa Grmoje i Jandrokovića: 'Malo je reći da ste smeće'
Tekst koji služi za to da se popuni norma. Ili je ovo istraživačko novinarstvo? No bitno da se svoju opciju i istomišljenike ne navede jer Dalija, Anka, Mima, Rada i slični ne daju lažna obećanja ?