Nije lako živjeti u civilizaciji koja je opsjednuta strahom od konačnog.
Naša ograničena domišljatost ne može pojmiti kategorije vječnosti, kao ni kategorije neminovnog nepostojanja. Definitivnost kraja budalasto smo omekšavali zagrobnošću i nekim onostranim životom, zaboravljajući, pri tome, da višedimenzionalnost univerzuma koji nas obavija mora također završavati predvidljivim umiranjem.
U protivnom vrijeme ne bi bilo izračunljivo, ne bi postojalo kao kategorija, nego jedino što bi postojalo bilo bi uvijek. A toga nema. Kršćanstvo je u pseudofilozofskom traganju za smislom otišlo korak dalje, u egzibicionizam, pa je smrt prema njemu pobijeđena čudom jednokratnog uskrsnuća, premda nitko prije i nitko poslije nije uspio ponoviti nastup na križu. Jedina posljedica tako banalne relativizacije smrti bila je iznimno opasna relativizacija života samog, budući je dogma o pružanju trajanja preko granice tog istog trajanja s jedne strane obezvrijedila unikatnost života, s druge probudila lažnu nadu i paničan strah kao nagradu i kaznu za ovoživotna činjenja ili ne činjenja.
Život je time prestao biti osobna dragocjenost i radost koju treba cijeniti kao svaku neponovljivu vrijednost.I umjesto da upravo zbog te neponovljivosti živimo najispravnije što možemo, speglali smo si životni placebo, jadnu utjehu za neprekidno ponavljanje pogrešaka. Bogu se okrećemo kao posljedici, ne kao uzroku, susret s njime čekamo tek nakon, ne za vrijeme, smrtnost je manipulacijom definirana kao birokratski, ne i stvarni kraj. Taj sam paradoks, zahvaljujući obiteljskoj priči, shvatio na vrijeme, kao prilično mlad kroz sudbinu svog djeda kojem je mrtvom trebalo osam godina da umre.Ukratko, desetak dana prije partizanskog ulaska u Karlovac endehazijska kukavička vlast provodi nasilnu mobilizaciju.
U najcrnje uniforme oblače čak i gimnazijske maturante, a moga djeda, kao službenika, onoga što se kasnije obično zvalo socijalni ured, odvlače u domobranstvo. Partizane detalji nisu zanimali i djed je ubijen negdje u nekoj od kolona koje su tada bauljale ovim stratištima. Uvijek sam želio vjerovati da mu je kraj barem donekle bio dostojanstven, koliko to dozvole patološki ubojice koje u ratu postaju zaslužni građani. Kako god, te 1945. godine, prema dokumentima koje još uvijek čuvam, baka dobija rješenje od Kotarskog suda kojim se, da bi se opravdala pljenidba svih stvari, djeda proglašava narodnim neprijateljem, jer je “bio poznat kao zakleti ustaša i kao takav se isticao”.
Sistem je mljeo kako se to od njega i očekivalo, a kada su ispunjeni svi zakonski rokovi, osam godina kasnije, dakle 1953. isti taj Kotarski sud, u obrazloženju rješenja kojim mi djeda proglašavaju napokon i službeno mrtvim, konstatira kako se “kao pripadnik domobranstva, (domobranski narednik), povukao iz Karlovca i da mu se od tada zameo svaki trag”. U tih osam godina mrtav je čovjek, ako je suditi prema prevladavajućim dogmama, umirao od smijeha nad definicijama vlastite smrti. Zadivljujuće je kako je mrtav degradiran od gotovo selebriti titule narodnog neprijatelja na običnog domobranskog narednika, a još više zadivljuje sistemsko traganje za definiranjem smrti na štetu uvažavanja života.
Činjenica da je ubijen i da je za potvrdu smrti bio neophodan štambilj nije mogla promijeniti njegovu sudbinu, ali je mijenjalo smisao umiranja. I to ne samo u političko-ideološke svrhe, nego u filozofsko-egzistencijalističke. Paradoks da smo obezvrijedili život slaveći ga deklarativno realizira se na samom njegovom kraju od kojeg okrutno stvaramo početak velike zablude. Unikatnost života naša je odgovornost prema njemu samom i prema našim postupcima za vrijeme njegova kratkog trajanja.
Smrt nije prilika za ispravak, ona je naša neminovnost i naše sada. Nesvjesni te činjenice život trošimo zdravo za gotovo i kao i moj djed samo čekamo da nas se službeno proglasi mrtvima. I nije bitno koji će to sud napraviti. Bitno je da se na kraju tek udari štambilj. Zato ovih dana, dok svijeće masovno budu treperile na grobljima koja će tada svijetliti kao šoping-centri, prisjetite se ne samo mrtvih, nego i toga da čudo života počinje isključivo s vama i da s vama odlazi.
A koji je to Dan mrtvih, ja znam samo za Dušni dan