U ponedjeljak 27. svibnja 2013. godine Niko Kranjčar stigao je u Međugorje, izljubio se s Igorom Štimcem i pomoćnikom mu Mišom Krstičevićem.
Srdačni osmjesi, njih trojica kratko su stala zajedno, pogledala uokolo, Štimac je nešto pokazivao prstom u daljinu, objašnjavao... Niko je klimao glavom, Mišo ga je tapšao po ramenu. Osam i pol godina prošlo je otkako taj trojac nije bio zajedno.
Osam i pol godina od 24. siječnja 2005. godine kada je odradio prvi trening na snijegu u Ljubuškom. Stigao je večer prije, Štimac ga je u Međugorje doveo u BMW-u X5, a ujutro ga je Hajduk krio na treningu u desetak minuta vožnje udaljenom Ljubuškom. Osam i pol godina od dana kada smo sjedili u kafiću pored bazena, a Štimac nam je pred nos stavio ugovor po kojem će Niko dobiti kamenu kuću. Kakvi su to dani bili, Kranjčaru je za prelazak u Hajduk darovano zemljište na Hvaru... Da je rekao "skinite mi zvijezdu s neba", Hajdukovi bi pristaše i to napravili.
– Tih se detalja sjećate? Sjećam se i ja, bili su to dani za pamćenje. Već po prvim treninzima vidjela se Nikina klasa, nogometaš u svakom pogledu. Stigao je nepripremljen, na njega se odrazila pauza, ali brzo je sve lovio. Oduvijek je bio pravi profesionalac, takav je i danas – govori nam Mišo Krstičević koji je sada pomoćnik Igoru Štimcu, a te 2005. godine bio je pomoćnik Blažu Sliškoviću u Hajduku.
"Puno se toga promijenilo..."
Krstičević je bio glavni u tom pripremnom razdoblju, Slišković mu je prepustio trenažni proces. Dočekao je Kranjčara, kojeg je Dinamo otjerao, a danas je Mišo u reprezentaciji jer ga je Hajduk otjerao. Sudbine se spajaju. Osam godina kasnije Niko se šetao po kompleksu terena Circle International, gledao novi hotel, neke nove sadržaje.
– Puno se toga promijenilo, nisam bio ovdje od onih treninga. Opet ćeš to spominjati? Zar više narodu nije dosadio taj moj prelazak – smješkao se Niko.
Naravno da ćemo spominjati, pa taj njegov prelazak iz Dinama u Hajduk jedan je od najvećih događaja hrvatskog nogometa svih vremena. I dugo će takav ostati. Niko je zvijezda, jedna od najvećih u Hrvatskoj, to nitko ne može poreći.
Tada, te 2005. godine, tisuće su ga čekale u Splitu. Grad je u hipu promijenio naziv, postao je "Nikograd", histerija za njim nazvana je "nikomanija". A Kranjčar je bio jasan:
– I dalje sam ponosan kaj sam purger, ali sam Hajduk izabrao da napravim važnu i presudnu stubu u karijeri. Mislim da je to pravi izbor i iz dana u dan ta spoznaja u meni je sve više rasla – govorio je Kranjčar.
Nikad nije promijenio retoriku prema Hajduku, u njemu će ostati vječna zahvalnost Poljudu što ga je primio kao svog. Uostalom, najžešći navijači Hajduka izvjesili su transparent "ponosni smo kaj si purger". To nikada nitko nije doživio.
Niko je na novom početku
Niko je uvijek biranim riječima govorio o dvadesetak mjeseci provedenih u Hajduku.
– Split me primio fantastično, tko to može zaboraviti. Onakav doček i prijam... To je bilo kao u najljepšem snu. Splitu i Hajduku uvijek ću biti zahvalan i to razdoblje pamtit ću cijeli život. Split mi je dao ljubav, podršku i sigurnost – govorio je Kranjčar o tim danima.
U Međugorju se opet našao sa Štimcem, tipom koji mu je možda spasio karijeru. Jer, da nije bilo Štimca i njegove hitre reakcije, tko zna kako bi se karijera rasplela. Prvi korak prema dolasku u Hajduk napravljen je na sam Božić 2004. godine. Štimac je bio na skijanju, čuli smo se telefonom i prenio sam mu informaciju da ga je Dinamo stavio na transfer-listu. Vrlo se brzo rodila ideja o ostvarenju tog transfera. Štimac je s Franjom Pašalićem iznašao milijun i pol eura, koliko je Dinamo tražio. Zdravko Mamić nije mogao vjerovati da mu se to događa, ali Štimac je s torbom punom novca stajao ispred njegovih vrata. Dalje je sve legenda.
– Hajduk je za Niku najbolja opcija, kao i za njegovu reprezentativnu karijeru, jer će kod nas igrati, što je uostalom bitno za reprezentaciju. Bilo bi to dobro i za naše domaće prvenstvo. Naš ili moj novac jednako je dobar kao i svaki drugi. Kad analiziram trenutačnu situaciju, čini mi se da je Hajdukova ponuda najbolja za Niku, a sigurno bi bilo suludo da ostane u klubu u kojem je ponikao nakon svih ovih negativnih događanja. Uvjeren sam da bi Niku navijači vrhunski prihvatili jer znaju cijeniti klasne igrače. Znamo da Nikino srce kuca za Dinamo, ali mi ga dovodimo zbog njegova znanja i profesionalizma – kazivao je tada Štimac kao prvi čovjek Hajdukove struke.
Za te dane Kranjčara, Štimca i Krstičevića veže se i posljednja Hajdukova titula prvaka Hrvatske. Otkako je Niko otišao iz Poljuda, Hrvatskom su zavladali Dinamo i Zdravko Mamić. Kada je Mamić otjerao Kranjčara iz Dinama, stiglo ga je igranje u "ligi za bedake", ali tada je izrekao: "Deset godina bit ću prvak". Ta "naredba" i dalje je na snazi, Dinamo osam godina slavi titulu, Hajduk gleda u leđa.
Danas je Niko opet na nekom novom početku. I ta ga priča stalno prati. Novi početak u Hajduku, pa novi početak u reprezentaciji pod Slavenom Bilićem, koji ga je vidio u dubokoj zavjetrini, ali mu se Niko nametnuo i prometnuo u važnog protagonista. Pa novi početak u Kijevu, pa novi početak pod Štimcem. Sada je na novom početku zbog te pauze. Ozlijedio se na utakmici protiv Srbije.
Još nema ni 29 godina i ima vremena za njega. Istina, mladi lavovi pristižu, ali Kranjčar ima što reći na travnjaku. Dosad se znao nositi sa svim izazovima, uvijek je izlazio kao pobjednik.
