Svake nas godine u rujnu svjetske agencije zasipaju fotografijama i snimkama svjetskih lidera za govornicom od zelenog mramora. Svaki od njih ima 20 minuta da iznese svoje viđenje globalnih i lokalnih problema, a oni kreativniji progovore i o vlastitoj viziji za njihovo rješavanje. No na kraju to ostane samo izgovoreno slovo. Američki dnevni list Washington Post to što se događa na otvaranju godišnjeg zasjedanja Opće skupštine sažeo je u četiri riječi “All Talk, No Walk”, što bi se moglo prevesti kao: “Samo priča, bez djelovanja.”
Ujedinjeni narodi zamišljeni su kao platforma koju bi nezavisne države trebale koristiti kako bi surađivale na rješavanju problema od zajedničkog interesa, ponajprije onih koje se odnose na očuvanje mira i stabilnosti u cijelom svijetu, ali i na sveopći napredak i održivi razvoj.
Bez suvislih ideja
Na političkom planu rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a još prije dvadesetak godina imale su veliku težinu. Mnogi govore o tome da je rat na području bivše Jugoslavije bio svojevrsna prijelomnica i jedan od posljednjih slučajeva u kojemu su mehanizmi Vijeća sigurnosti i mirovnih operacija još funkcionirali. Upravo je to desetljeće u kojem se javlja sve više zahtjeva za reformu Ujedinjenih naroda kao organizacije, no nikada u posljednjih 25 godina nije se pojavio suvisao i konkretan prijedlog kako bi ta reforma trebala izgledati. Slom ugleda Vijeće sigurnosti, a onda i cijeli UN, dogodio se 2003. kada je američki predsjednik George Bush s lažnim satelitskim snimkama došao tražiti odobrenje za intervenciju u Iraku. Iako je nije dobio, on je svejedno krenu u taj rat. Otada se vjerodostojnost toga tijela počela urušavati pa danas rijetko koja država na svijetu dokumente koje ono donosi smatra obvezujućima.
Svi su se složili u jednom – da je birokracija potpuno preuzela svjetsku organizaciju. No ipak, iskristalizirala su se dva bloka – jedan je imao ideju da UN ponovno, ali na drugi način, mora početi igrati vrlo značajnu ulogu na međunarodnom političkom planu, dok se druga grupacija zalagala za to da se uloga UN-a ograniči na humanitarni rad. Gradacija je bila vrlo široka i kretala se od onih koji su se zalagali da se ova organizacija ukine, pa sve do onih koji su je željeli pretvoriti u svojevrsnu svjetsku vladu s velikim ovlastima i obvezujućim zaključcima. No sloge i dogovora oko pravca u kojem treba krenuti reforma nikad nije bilo, nema ga ni sada iako je i novi glavni tajnik Antonio Guterres dao svoju viziju reforme.
Trumpove prijetnje
Ideje o reformi ima i najzanimljiviji gost ovogodišnjeg otvaranje zasjedanja Opće skupštine – američki predsjednik Donald Trump, koji je u svojoj predizbornoj kampanji inzistirao na tome da će Sjedinjene Država izaći iz UN-a, a da će mu prije toga radikalno smanjiti financiranje. Neki njegovi suradnici opisivali su SAD kao Gullivera kojeg su za tlo privezali Liliputanci iz UN-a. Trump će sigurno govoriti o reformi, no to gotovo sigurno nikada neće biti pretočeno u konkretnu akciju.
Novinarka zanemaruje cinjenicu da je UN organizacija koju financiraju najvise SAD i da joj je sjediste u jednom od najskupljih gradova svijeta i to na americkom tlu. Neefektivnost UN je prisutna godinama i nema veze sa Trumpom. Prisjetimo se samo sto se zbivalo za vrijeme domovinskog rata kad je dozvoljeno bombardiranje Dubrovnika koji je trebao biti pod zastitom UNa.