Svaka vlast vonja po nasilju, a najviše ona koja nasilje niti vidi,
niti priznaje, premda je uspostavljena baš nasiljem. Sve velike
svjetske revolucije, dakao, i male, izvedene su u znaku giljotine,
vješala i streljačkog voda. Ni jedna na neprijatelja nije gledala
drugačije, nego kao na smetnju koju valja što prije ukloniti. Da, i
milom ako treba. Ali najbolje je silom, jer sila Boga ne moli, a i ne
da se zavitlavati nekakvim ljudskim pravima. Ljudska prava? O, da, ali
to vrijedi za ljude, a neprijatelji nisu ljudi!
Neprijatelji su "propalice iz Hazu", "skupina akademijskih propalica",
"propali pisci", "propali prelati", "društveni talog", "listom bivši
ljudi", u jednu riječ, ološ. Ne, nisam te etikete prepisao iz nekog
Staljinova referata ili Hitlerova govora. Pročitao sam ih u "Globusu"
(8. 12.), u stalnoj rubrici Denisa Kuljiša.
Ma, naravno, ne tvrdim ni da ih je DeKu preuzeo baš izravno od
spomenute gospode, ali se pitam otkud mu? Otkud mu moralna kuraža da
čestite građane, k tome akademike i biskupe, oplete tako sramnim
etiketama? I otkud listu u kojem DeKu piše pravo (pa i želudac) da
takve uvrede objavljuje?
Odgonetka je u kulturi fizičkog i verbalnog nasilja što su ga
prakticirali totalitaristički režimi. U osnovi je te kulture shavaćanje
da je protivnik isto što i ne-čovjek, ništica, odnosno nešto ljigavo,
ogavno i smrdljivo što je najbolje odmah zgaziti. Korijen je DeKuova
vokabulara u rječniku Titove partije iz doba dok je bila do srži
staljinistička i u rječniku komunističkih talibana koji su se uspješno
suprotstavljali destaljinizaciji te partije, a koji su DeKuu i danas
bliži od nekad sumnjivih liberala, tehnomenadžera, reformista i
neposlušnih partijskih sekretara iz Vjesnikova nebodera.
DeKu će vjerojatno reći da sam ga preozbiljno shvatio, da se on sprdao,
da je izazivao i da se samo zabavljao. Neka kaže, ali tada će samo
potvrditi ishodište svoje sprdnje, provokacija i zabave. Jer za
verbalno nasilje o kojem govorim baš je to i karakteristično: ruganje
žrtvi. Staljinisti su razapete protivnike npr. nazivali "ništavnim
mušicama", "desničarsko-ljevičarskim izrodima", "bjelogardejskim
stjenicama i pigmejima", a Mao Ce Tungovi sljedbenici su neprijatelje
opisivali kao "pasje glave".
U prakticiranju verbalnog nasilja DeKu nije usamljen (jedan mu je
kolega nedavno osuđen zbog verbalnog maltretiranja poštenih ljudi),
toga nasilja nitko nije pošteđen. Samo se čudim kako mogu šutjeti oni
koje DeKu trenutno hvali. Kako mogu čkomiti dok onaj koji ih hvali
časne ljude naziva propalicama? Slažu li se s DeKuom? Ili možda misle
da se to njih ne tiče? Da nisu zaboravili da će verbalno nasilje, ako
mu se ne stane na kraj, kad-tad pogoditi i njih?
GOST SURADNIK
