U današnjem društvu jedina autentična i doista ugrožena manjina su inteligentni ljudi. Sve je ostalo puki i isprazni snobizam. Bilo da je riječ o nacionalističkom snobizmu zbog kojeg sve ostale nacije gledamo iz perspektive naše superiorne manjkavosti. Ili je riječ o socijalnom snobizmu zbog kojeg dečki na špici s neprirodno podignutim šapicama prkose anatomiji, gravitaciji i dobrom ukusu, a sve da bi pokazali rolex ili breitling.
Bilo da je riječ o religijskom snobizmu koji nas prijekorno uvjerava da, u odnosu na protestantskog, pravoslavnog ili židovskog, onaj haljetak na katolički razapetom Isusu prikriva i većeg Boga i veću “batinu”.
Budale jer ste birali
Tu je i snobizam vlasti, medij u kojem manjina doslovno terorizira većinu. Poanta se svodi na to da neinteligentno pokušavamo opravdanje za vlastitu neinteligenciju pronaći uvijek kod onih drugih. Inteligencija je danas kategorija koja se zlatom plaća samo da ostane otupljena, primirena od svakog pokušaja postavljanja logičkih i dodatnih pitanja.
To je preduvjet da ostane skrivena činjenica kako ovdje nitko ne zna što radi, već samo ostavlja dojam. Kada bi doista itko vjerovao u ono što čini, onda bi svoj posao obavljao otvoreno, transparentno, bez kalkulacija, onda bi gomili govorili ono što moraju, a ne što je “pametno”.
Tada bi i Karamarko Hrvatima otvoreno poručio da su budale što su izabrali Milanovića za premijera, ali bi i posve iskreno dodao da će biti još veće budale ako i njega samog izaberu na tu funkciju. Samo to nije lako javno reći pa ni ja to ne želim napisati jer, ma koliko stvari bile evidentne, ljudi su ih spremni dobronamjerno previdjeti. Još gore; što su očitije, to je naša pristojnost pri okretanju glava notornija. Gledajući izvještavanje iz izbornih stožera i one razdražljivo tupave izraze pri ekstatičnom slavljenju navodnih pobjeda, čovjek ne može a da se ne zapita: a kog vraga vi sada slavite?! Pobjedu? Istina koju izbori u nas svaki put potvrde jest da je demokracija mrtva. Stvari su jednostavne, samo od njih ne treba neinteligentno okretati glavu.
Za početak valja reći da sadašnji koncept kulisa-demokracije praktički omogućava vlast bez legitimiteta. Čitate da je ovaj pobijedio sa 65 posto, ovaj sa 60, ali kako se stvari radikalno mijenjaju kada bismo izračunavali stvarni postotak u odnosu izlaznosti i ukupnog broja birača. Dakle, ako je ukupno na izbore izašlo 43 posto ljudi, onda su rezultati toliko poražavajući da se većina tih velebnih pobjednika šćućurila između stvarnih 20 i 30 posto. Što znači da mnogi u ovoj velikoj hrvatskoj političkoj laži svoj legitimitet grade na petini ili najviše nategnutoj trećini ukupnog biračkog tijela. U čije ime oni vladaju? Naravno, u svoje.
Nacističke novčane kazne
I zato kad mi gubitnici pred kamerom slinavo suze kako su izgubili jer je izlaznost bila mala i kako su si svi oni koji nisu izašli na birališta oduzeli pravo kritizirati vlast, mogu im samo pokazati bosanski grb. Bit izbora i jest ne samo moći birati između više kandidata nego birati hoću li uopće izaći. A to što nisam glasovao i nisam dopustio da me izmanipuliraju u općem cirkusu kvazibiranja tek mi daje pravo da im osporavam legitimitet. Jednostavno, nitko od njih nije moj. Neke su zemlje uvele nacističku prisilu novčanih kazni za one koji ne žele glasati, a zapravo bi trebalo uvesti kazne za one koji se prljavo kandidiraju za funkcije kojima nisu dorasli. Nekada je vlast svoj legitimitet nad ljudima crpila iz božanskog autoriteta, onda se otišlo niže i legitimitet je počivao na nasljedstvu, odnosno krvi.
Pa je puk pomislio da se uspio izboriti za svoja prava jer će glasanje riješiti stvar. Robovlasnici su mudro shvatili da je demokracija najbolji mogući način da se svjetini začepe usta; što hoćete, pa sami ste birali?! Što je najbolje, bez obzira koliko birača uopće izađe oni izabrani četiri će godine mirno moći spavati na valu biračke bedastoće. Izbori bez bar 80 posto izlaznosti nisu nikakvi izbori. Tu se ni za poraz ni za pobjedu ne može opravdavati statističkom pogreškom. O
ni jesu statistička pogreška. Da svi ti ‘izabrani’ imaju imalo srama, morali bi sami otići jer nisu osvojili nikakvu funkciju, nego čistu fikciju. U lešu demokracije pronašli su zaklon u instrumentalizaciji uprave, prebacujući na nas suodgovornost za ordinarnu otimačinu. Tako prekomjernim garantiranjem za hrpu nečasnih tipova postajemo sudionici udruženog zločinačkog pothvata. Vrijeme je da se pronađe posve nov koncept za otimanje vlasti.
