Čitao sam jutros na FB-u u nevjerici post jednog od virtualnih prijatelja kojima je Denis Kuljiš obilježio život i trebalo mi je čitanje ispočetka da konačno shvatim da se radi o svojevrsnom dirljivom in memoriamu. Koliko god se Denisa posljednjih godina pokušavalo izguravati na medijsku marginu, a on se tvrdoglavo nije dao izbrisati kao novinar savršeno svjestan da nikad neće u penziju, odlučan pisati do samog fizičkog kraja, vijest je doista potresla hrvatsku novinarsku scenu. Možda neki danas slave, ali vjerujem, mnogo više je onih koji su iskreno tužni.
Ponovit ću i ovdje ono što sam tamo napisao:
Suosjećam s Denisovom obitelji i prijateljima, dok izražavam sućut hrvatskom novinarstvu koje se prečesto olako odricalo tako jedinstvene i samosvojne pojave, raskošnog jezika i stila te novinarskog instinkta koji se kalio u neponovljivim desetljećima. Nenadoknadivo.
No, ne mogu ostati tek na prstohvatu natuknica. Imam potrebu reći da mi je Denis bio jedan od omiljenih televizijskih gostiju, uvijek mi je bilo žao što nemam emisiju u kojoj bi on uz još dvojicu ili trojicu žurnalista okretna i neukrotiva jezika mogao biti stalni gost, a bogme su nas nerijetko znali i zajedno pozivati na druge televizije kao goste, računajući valjda da su tako efikasno pokrili "lijevu" i "desnu" opciju, namjeravajući kao "crveno i crno", no uglavnom bi se pokazalo da, koliko god medijskom pojavnošću bili potpuno različiti, zapravo zastupamo potpuno sukladne stavove, te bismo na koncu u duetu dokusurili onoga tko je u tom trenutku bio na tapetu.
Istina, nije baš falilo tema u kojima se s Denisom nisam u cjelini ili do konca slagao, znali smo se i prijateljski bocnuti na društvenim mrežama, no, uvijek mi je mnogo važnije od toga bilo što smo se u mnogo više stvari itekako slagali ili imali u najmanju ruku nadopunjujuće stavove.
S Denisom se kao s malo kime moglo i s užitkom prepirati, jer premda je uglavnom brutalno iskren i neposredan, nikad nije bio zadrt, nikad opterećen političkim dogmama bilo koje vrste, a kamoli da bi svoje stavove usklađivao prema očekivanjima kojekakvih političkih tabora u kakve je medijska javnost često spremna uladičiti novinare koji javno pokazuju svoja politička stajališta i ne skrivaju se iza lažne neopredijeljenosti ili licemjerne političke korektnosti.
Kao novinar imao je Denis i nekih na prvi pogled potencijalno diskvalificirajućih mana, no, zapravo od one vrste kakve su na našem medijskom tržištu sve redom zapravo tako obične i uobičajene tako da su lako blijedjele pred njegovim izvanserijskim vrlinama. Falinkama je samo pokazivao da je čovjek od krvi i mesa, njima je tek potvrđivao da ipak spada u našu hrvatsku zbilju, no, u tim manama ionako ga je većina kolega daleko nadmašivala, dok mu nitko nije bio ni blizu u onome po čemu ćemo ga na koncu pamtiti i zbog čega bi na toj razini u bilo kojem svjetskom jeziku bio medijska zvijezda.
Što god netko mislio o njemu, on je jedan od temeljaca hrvatskog novinarstva, nerazdvojiv od njega, "u dobrom i lošem", njegovi uspješni medijski projekti dugoročno su oblikovali hrvatsku političku scenu, a i oni manje uspješni zapravo su posljedica njegove možda ponajveće vrline - da mu je novinarstvo ipak uvijek bilo ispred novca i moći, za razliku od mnogih drugih koji su u stvarnosti držali konce u rukama i koji su daleko, daleko odgovorniji za ovu svakodnevnu medijsku močvaru kojom gacamo. Nažalost, ni on nije uspio zauzeti poziciju kojoj težimo svi koji novinarstvo do kosti živimo - neovisnu o financijerima i njihovim skrivenim interesima. Ali, on je to barem stalno iznova pokušavao, koliko god puta se pritom opekao i bio prisiljen obnavljati neka stara savezništva,
Bonvivanska glad za životom, neutaživa žeđ za znanjem, neukrotiva žudnja za širinom te pogledom istovremeno iznutra, izvana i sa strane, vještina sinteze najrazličitijih i na prvi pogled nespojivih povijesnih podataka razbacanih kroz stoljeća i kontinente, kako onih sabranih iz pera najvećih svjetskih umova tako i onih svojeručno iščupanih iz zaboravljenih i prašinom prekrivenih arhiva, a sve na koncu uvezano u briljantnu literarnu cjelinu, razlog su zašto smo njegove članke s užitkom čitali čak i u slučajevima kad se s njime nismo u potpunosti - ili uopće - slagali.
Na koncu, ništa manje važno. Voljeli ga ili ne, bio u pravu ili ne, zbog jedinstvenog pogleda na šumu žrtvovao koje stablo ili ne, Denis Kuljiš nikad nije bio dosadan. Bude li sveti Petar čitao dosje, i tamo ima šanse.
Zivimo u kvazidemokraciji, ako si novinar i pises istinu prijeti ti otkaz , ako kao citatelj komentiras istinom , prijeti ti blokada !