Sukob laicizma i religioznog uvjerenja nije neka osobita novost. S jedne strane postoji laička država, a s druge neka snažna vjerska zajednica. Zaoštre se pitanja poput "homoseksualnog braka" ili pak rada trgovina nedjeljom i onda se, uglavnom putem medija, vode žestoke polemike. U Italiji i Francuskoj nikako ne jenjavaju. No, i na znanstvenome planu postoje takve polemike.
Nije nepoznata ona koju je Benedikt XVI., još kao kardinal, vodio s njemačkim filozofom Jürgenom Habermasom. Ta se polemika nastavila i proteklih dana kada je Habermas u jednome švicarskome dnevniku objavio svoje viđenje papina govora u Regensburgu kojim je on "zapanjen". Zamjera mu da je "neočekivano kritičan prema modernitetu". Ono što općenito u tim polemikama iznenađuje jest isključivost.
I s jedne i s druge strane. Religioznost poznaje svoje povijesne devijacije na tome planu, no katkad se stječe dojam da predstavnici laicizma tu lekciju još nisu naučili te da smo često izloženi diktaturi laicizma. Zbog čega bi laicizam bila legitimnija opcija od religiozne? Šepavo je pozivanje znanosti upomoć. Iza jedne i druge opcije uglavnom stoje uvjerenja. Ne bi škodilo da i laicisti, poput kršćana, imaju neku svoju korizmu kao vrijeme promišljanja i obraćenja.
