Branka Lozo hrvatska je znanstvenica i redovita profesorica na Grafičkom fakultetu u Zagrebu, potpredsjednica stranke Dom i Nacionalno okupljanje (DOMiNO), a po novome i službena kandidatkinja za predsjednicu RH iz redova te stranke. Kao najvažnije teme često ističe zaustavljanje iseljavanja mladih i dolazak strane radne snage koja, kako napominje, “mijenja stanovništvo”. Zalaže se za borbu protiv rodne ideologije, ali i uvođenje obaveznog vojnog roka. O svemu tome govori u intervjuu za Večernji list, u kojem se dotaknula i nekih do sada javnosti nepoznatih detalja iz privatnog života.
Prije nekoliko dana predstavili ste svoj izborni program, a s obzirom na to da su izborni programi često marginalizirani – možete li nam ga ukratko predstaviti? Što obećavate biračima? - Hrvatska vapi za suštinskim promjenama, tako da se i teme mog programa nižu unutar i izvan striktnih predsjedničkih ingerencija, a odnose se na zaštitu i jačanje suvereniteta Republike Hrvatske, na demografski oporavak i povratak iseljenih, zaštitu braka i obitelji, protiv rodne ideologije, stambenu problematiku mladih, zalaganje za standard umirovljenika i dostojanstvenu starost, brigu o hrvatskoj kulturi i jeziku, jačanje obrambenih potencijala i nacionalne sigurnosti, očuvanje prirodnih bogatstava, onemogućavanje klijentelizma i korupcije u državnim i javnim službama, žurno operacionaliziranje veleposlaničkih i konzularnih službi, donošenje deklaracije o zločinima Josipa Broza Tita, urgiranje kod pape za proglašenje blaženog Alojzija Stepinca svetim i još ponešto.
U svojim porukama često se obraćate mlađim biračima, kako kažete, posebno onima koji žive izvan Hrvatske jer želite da svoje obitelji ne vide samo kada dođu u posjet za Božić. Kako ćete se boriti za te obitelji, što tu uopće može napraviti predsjednik države? - Predsjednica države može svojim angažiranim interesom za određenu temu u znatnoj mjeri pridonijeti rješavanju problema. Povratak mladih obitelji i općenito radnog stanovništva hrvatskog porijekla pridonio bi ublažavanju najopasnije situacije s kojom se Hrvatska danas suočava, a to je zamjena stanovništva. No bez porasta industrijske proizvodnje kao zdravog temelja rasta gospodarstva, do toga neće lako doći. Kao predsjednica otvarala bih dodatne konzularne službe u zemljama koje nastanjuju Hrvati, naročito u prekomorskim zemljama te bih se zalagala da lakše ishoduju dokumente i dobiju informacije potrebne za tako velike životne odluke kao što je preseljenje u domovinu svojih predaka.
Na tragu prošlog pitanja, što mislite o mjeri “Biram Hrvatsku”, koja je uvedena prije tri godine, a preko nje se do danas vratilo ukupno (tek) 729 osoba? - Poput nekih drugih mjera iz domene demografskog oporavka, mislim da je ova mjera nedorađena i financijski nestimulativna. Mogla bih reći da je formalna. Dakle, mjera postoji, ali nikome nije stalo da se ona i provodi. Jesu li informacije vezane uz ovu mjeru dostupne svim zainteresiranim potencijalnim povratnicima, koliko daleko od mjesta prebivanja naši građani mogu predati dokumente da bi ušli u mjere programa, je li svim članovima obitelji potencijalnih povratnika osigurano učenje jezika, itd.
U više ste navrata spominjali kako Hrvatska ne smije postati “hotspot za migrante”, a niste jedina kandidatkinja s tim stavom – tu prije svega mislim na Miru Bulja, koji i dalje najavljuje famozne seoske straže. Podržavate li tako nešto? Trebaju li Hrvatskoj migranti? Kako se Hrvatska treba odnositi prema stranim radnicima? - Ilegalne migrante i strane radnike ne smije se trpati u isti koš. Potpuno sam protiv ilegalnih migracija budući da su – sama riječ kaže – ilegalne. Razmjeri takvih migracija su, mislim, daleko veći od onoga što se u javnosti prikazuje. Najveći je problem prve registracije u Hrvatskoj. Time se daje legitimitet svim drugim zemljama da kad god požele, sve migrante registrirane kod nas, nama i vrate. Nitko ne može sagledati o kolikom broju takvih osoba se radi. Povrh toga, to je i sigurnosni problem budući da su neki od ilegalnih migranata identificirani kao potencijalni ili stvarni teroristi. A tko hrvatske građane štiti od potencijalnih terorističkih napada, i tko će biti kriv i snositi odgovornost ako se što takvo dogodi? Moj plan je udruživanje na platformi zajedničkog traženja rješenja sa zemljama EU u našem susjedstvu, Grčkom, Bugarskom, Rumunjskom, Mađarskom i Italijom, da zajednički nađemo učinkovit model čvršćeg očuvanja svojih, a ujedno i vanjskih granica EU na ovoj migrantskoj ruti te da kao grupacija država utječemo na bruxelleske politike prema ilegalnim migrantima.
Kao kandidatkinja jedne nove stranke na političkoj sceni, možete li nam otkriti je li bilo teško prikupiti potpise s obzirom na stranačku infrastrukturu koja je tek u povojima? Na koju biračku bazu računate? - Mi u novoj i mladoj stranci Dom i nacionalno okupljanje znali smo da je našim odlaskom iz DP-a s nama otišao i izrazito velik broj članova, no nismo mogli točno znati o kojem se broju radi. Bilo je, naime, potrebno prvo registrirati novu stranku pa tek potom početi primati članove. Predsjednička kampanja tekla je istovremeno s ovim našim stranačkim ustrojem, tako da smo se i sami ugodno iznenadili željom novih/starih članova da pridonesu prikupljanju potpisa. Sada već u većini županija imamo ustrojene organizacije. Što se tiče biračkog tijela, obraćam se čitavom hrvatskom narodu!
VEZANI ČLANCI:
Je li vam iz ove pozicije žao zbog razlaza s Domovinskim pokretom? - Ne da mi nije žao, naprotiv, iznimno mi je drago što smo se odvojili i krenuli na svoj novi politički put, čistog obraza i svijetle budućnosti.
Što predstavlja “novo Hrvatsko proljeće”, za koje ste rekli da će doći ako pobijedite? - Novo Hrvatsko proljeće nacionalni je pokret vraćanja Hrvatske Hrvatima! Odnosi se na cjelokupno društvo, na kroatiziranje politike, hrvatskih institucija, obrazovnog sustava, na pravičnu primjenu zakona koji trebaju vrijediti jednako za sve i redom dalje. Javni, kulturni i politički djelatnici koji ne poštuju Hrvatsku ili ne priznaju postojanje hrvatskog jezika ne bi trebali raditi u hrvatskim institucijama i dobivati plaću iz proračuna, honorare također.
Predsjednik DOMiNO-a Mario Radić na predaji potpisa za vašu kandidaturu kazao je da imate najveću obitelj i najviše djece od svih kandidata. Zbog čega smatrate da je taj faktor relevantan? Smatrate li da, primjerice, netko tko nema djece ne bi trebao biti predsjednik države? - Naravno da ne mislim da broj djece kvalificira osobu za bilo koju funkciju, no u mom slučaju to je činjenica i ne vidim razloga da se mojih petero djece ne ističe. Suprug i ja u svojoj smo djeci uživali, s veseljem i pažnjom ih odgajali i školovali, ponosni smo danas na svoje ljude i njihove obitelji. Na žalost, u Hrvatskoj relativno mali broj obitelji ima mnogo djece, no ima ih, a mi, kao društvo, trebali bismo ih pohvaliti, a ne stigmatizirati kao primitivne ili manje vrijedne ljude.
Kada smo se dotaknuli obitelji, gospodin Radić također je spomenuo da imate neupitan obiteljski background, čiji korijeni sežu od Slavonije, Gorskog kotara, Dalmacije i Zagreba. Možete li nam malo više reći o tom svojem obiteljskom backgroundu i vama samima? - Rođena sam u Zagrebu, djevojačkog prezimena Vodopija, u obitelji sa šestero djece, u liječničkoj obitelji, oba roditelja su mi liječnici. Moja mama rođena je u Zagrebu, njezin otac potječe iz Štitara, sela pokraj Županje, a mama iz Vrbovskog u Gorskom kotaru. Moj tata je Dalmatinac koji se kao mladić preselio u Zagreb, njegov otac je iz Zadra, a mama mu je iz Kaštela. Živjeli smo u stanu zgrade koju je izgradio moj djed, peterokatnice s 12 stanova u Donjem gradu, koji su svi osim jednoga oduzeti u postupku nacionalizacije. U jednom razdoblju Partija je u naš stan uselila i nekog nama nepoznatog čovjeka, milicionera, u prolaznoj sobi! Onda mu je dida o svom trošku od spremišta u podrumu uredio stan da se odseli od nas. Svi smo išli u Klasičnu gimnaziju, a poslije na studij, kako je tko želio. U obitelji se njegovao građanski odgoj, pazilo se na obrazovanje, učenje stranih jezika, pristojnost, njegovao se osjećaj za umjetnost, mama je svirala klavir, a tata je bio kolekcionar. Na našim zidovima visjele su slike Joze Kljakovića, Emanuela Vidovića, Miroslava Kraljevića, Ignjata Joba, Mencija Klementa Crnčića, Miljenka Stančića, Jakelića, Slave Raškaj, Botterija Dinija, Claudija Franka, svih hrvatskih naivaca i brojne druge. Dio života u mom ranom djetinjstvu proveli smo u Africi, u Liberiji, u glavnom gradu Monroviji, gdje je tata radio za Svjetsku zdravstvenu organizaciju. Nedjeljom smo jeli iz posuđa od Meissen porculana, a prije svakog jela smo se pomolili, obitelj je bila iskreno religiozna, redovito smo išli na misu, darivali potrebite i Crkvu. Supruga sam upoznala na studentskom vjeronauku, on je bio student prava iz Splita. Uz njega sam upoznala život studenata koji su u Zagreb došli na studij, njihove svakodnevice uvelike su se razlikovale od naših, koji smo u Zagrebu imali obitelji. To su bile životno korisne spoznaje za mene. Cijelo naše društvo iz tog razdoblja bili su hrvatski osviješteni mladi intelektualci, k tome vjernici.
Nesporna je i vaša znanstvena karijera, doktorirali ste na Grafičkom fakultetu u Zagrebu, a nakon toga prošli ste sve korake napredovanja – od stručne suradnice pa do redovite profesorice, a sudjelovali ste i u brojnim međunarodnim projektima i kongresima. Kao netko s toliko iskustva u tom segmentu, kako vidite stanje u hrvatskoj znanosti i visokom obrazovanju? Kakva je vaša poruka studentima koji razmišljaju o odlasku iz Hrvatske nakon studija? - Doktorirala sam 2005. godine, tada sam već imala petero djece, bio je to izazov. Na temelju svoje karijere mogu posvjedočiti da se isplati ozbiljno i uporno raditi na kvalitetan način. Čak i kada se rezultati ne vide odmah, vidjet će se kad-tad. Također, ako se pojave prepreke u ostvarenju nekog cilja, ne treba odustajati. U vlastitoj karijeri najviše cijenim svoju samostalnost, odnosno nepripadanje nikakvim klanovima, nikome ne dugujem usluge, nitko me ne može prozivati ni za što. Taj je put iznimno težak, ali rezultat je sladak! U mojoj međunarodnoj karijeri, koju sam s veseljem gradila, doživljavala bih priznanja za svoj rad i to mi je davalo poticaj da ustrajem u svim poteškoćama. Posebno me veselilo sudjelovati u organizacijama međunarodnih kongresa u inozemstvu, a sudjelovala sam u brojnima, no najvećim uspjehom na međunarodnom planu smatram poziciju General Chair na NIP-Digital Fabrication kongresu u Philadelphiji u Americi. Dvije godine trajale su pripreme cijelog programa, uz 400-tinjak sudionika iz cijelog svijeta. Najteži dio – razgovori s japanskim kolegama na engleskom jeziku! Tada sam pozvala našeg uglednog fizičara prof. Marina Soljačića da održi uvodno predavanje, govorio o translucentnosti. Upravo tih dana Marin Čilić je osvojio US Open. Bilo je divno tada biti Hrvat u Americi. Odlazak u inozemstvo mladih istraživača na profesionalno usavršavanje na određeno vrijeme, to bih uvijek podržala, no u ovim okolnostima demografskog deficita u Hrvatskoj i prijetnje zamjenom stanovništva, nikome ne bih preporučila trajno preseljenje izvan Hrvatske. Hrvatska treba svoje mlade kadrove.
Na koji je način, to je vaša izjava, “duh jugoslavenizma zavladao institucijama i obrazovanjem”? - Meni je žao da se taj duh jugoslavenizma toliko udomaćio da odgovor na ovo pitanje nije svakome u Hrvatskoj samorazumljiv. Pogledajte, recimo, Ministarstvo kulture, što se financira, programi koji relativiziraju hrvatstvo, a uzdižu nasljeđe propale države. To se vidi kroz filmsku produkciju, najnoviji je primjer film o Draženu Petroviću. Zatim izložbe, u Hrvatskom paviljonu na Venecijanskom bijenalu izložen je eksponat “Probudi me u Jugoslaviji”, a spomenuto ministarstvo na cijeli je projekt potrošilo 330.000 proračunskih eura. Dodajmo izložbu o avangardnom Miciću i njegovim izjavama o barbarogeniju u časopisu Zenit, u organizaciji Srpskog narodnog vijeća, na otvaranju njihova kulturnog centra u Zagrebu. Rekla bih da nam se Pupovac svima ruga! Ili dugogodišnje ugošćivanje notornog Rade Šerbedžije i njegove jugoklike na Brijunima. Sve o našem trošku i mimo volje hrvatskog puka. A taj isti Šerbedžija potpisao je 2017. godine Deklaraciju o zajedničkom jeziku, jugoslavenskom, negirajući postojanje hrvatskoga jezika! Valjda i hrvatskoga naroda? Primjera ima previše! U obrazovanju, nije li prije nekog vremena iz nastavnog programa povučen udžbenik iz povijesti zbog pogrešnog prikaza Domovinskog rata. I što se od tada dalje događalo? Nitko ne zna. Kakvim udžbenikom je povučeni udžbenik zamijenjen? Jesu li revidirani svi drugi udžbenici? Pogledajte i situaciju u drugim institucijama, podnose li se prekršajne ili kaznene prijave za isticanje jugoslavenskih zastava, za pjevanje jugoslavenskih pjesama i pjesama o drugu Titu? Nedavno je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upriličena proslava Dana Republike 29. 11.! Organizatori dobivaju plaću iz hrvatskog proračuna! Jesu li snosili bilo kakve posljedice za svoj antihrvatski čin? Nije li to sramota? Pa vojska te države koju oni slave napala nas je i gazila, razorili su pola Hrvatske! Nadalje, svjedočimo planskom gušenju hrvatskoga ozračja. Na državne blagdane više se kuće ne kite zastavama, znaju li djeca riječi hrvatske himne?
O (ne)komunikaciji Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića već je valjda sve rečeno i napisano. Kakva bi, u teoriji, trebala biti vaša “kohabitacija” s premijerom i HDZ-om? Tvrđa ili mekša od Milanovićeve? - Moj način komuniciranja u pravilu je pristojan pa bi tako bilo i prema premijeru. Neslaganje i protivljenje nečijem mišljenju može se izreći bez ružnih riječi i uvreda. Dapače, ako se oko nečega ne slažemo, tek tada treba razgovarati i predočiti argumente. Ne bih se s njime prepirala poput Milanovića, to nije moj stil, a kad bi on, Plenković, pokušao na takav način komunicirati sa mnom, to bi onda bio njegov problem, pokazao bi javnosti da u ovom natezanju s Milanovićem i on ima aktivnog udjela.
Najavili ste da ćete kao predsjednica uspostaviti kvalitetnije vanjskopolitičke odnose s drugim zemljama? Na koje države mislite? Što sa Srbijom? - Ponajprije bih osnažila veze sa SAD-om kao strateškim partnerom, nadalje, pokušala bih poboljšati odnose s mađarskom vladom da se postigne pravedan dogovor oko upravljanja Inom, koju je Sanader prodao za sitan novac, a i taj su mu novac moljci već pojeli. Također, podupirala bih cjelovitu BiH i suprotstavila bih se posezanju Srbije za teritorijem BiH. Tako bih zaštitila interese Hrvata kao konstitutivnog naroda. Što se tiče Srbije, tamo se gotovo ništa nije promijenilo od vremena Slobodana Miloševića. Oni i sada, u travnju 2024. godine, donose nekakvu deklaraciju svesrpskog svijeta koju potpisuju svi političari, akademici, SPC na čelu s poznatim pjevačem Porfirijem Perićem, kojemu su, ako se sjećate, hodočastili u njegove zagrebačke dvore brojni jugonostalgičari iz hrvatskog političkog i javnog života. Naravno, potrudila bih se žurno, uz dogovor s Vladom RH, oko imenovanja diplomatskih predstavnika i otvaranja konzularnih službi u zemljama u kojima živi velika hrvatska zajednica iseljenih, to su uglavnom prekomorske zemlje.
Poznato je da se zalažete za vojni rok. Kako bi on prema vama trebao izgledati? Biste li voljeli da vaši unuci služe vojni rok? - Predlažem služenje vojnog roka u trajanju od najmanje četiri mjeseca do optimalno šest mjeseci, obavezno za mladiće i dragovoljno za djevojke. Dapače, otvorila bih mogućnost i mladima iz dijaspore da služe vojni rok dragovoljno. Pri tome bi bilo potrebno ponovno osnažiti i profesionalnu vojsku. Mislim da je vojna obuka korisna i za državu i za pojedinca, pridonosi sazrijevanju. Korist od služenja vojnog roka može se manifestirati u bilo kojoj kriznoj situaciji, od potresa, poplava ili kakve druge nepogode, i ne vidim negativnu stranu služenja vojnog roka. U zemljama u kojima je vojni rok obvezan, poput Švicarske, ta se tema ne problematizira.
Nadam se da će biti dogovora na desnici i da će se gospođa držati vlastite riječi "neka na izbore ide onaj koji bude imao najveću potporu i donese najviše potpisa". Očekujem ljudski i profesorski potez, ozbiljnost i odgovornost, te brigu za Hrvatsku!