Kako je moguće da britanska Konzervativna stranka u anketama vodi ispred Laburista 34 prema 26 posto unatoč kaosu koji stvara već tri godine, od referenduma o izlasku zemlje iz Europske unije? I ne samo da vode, konzervativci su prednost i povećali. Razlog je jednostavan: Jeremy Corbyn.
Dio britanske javnosti toliko se boji revolucionarnog duha koji ljevičarski lider laburista nosi sa sobom da mu je Brexit, čak i onaj bez sporazuma, praktički kamilica. No, kako je on još uvijek jedan od glavnih kandidata za novog britanskog premijera, važno je prepoznati Corbynovu politiku, kao i razloge nepovjerenja koje neki Britanci osjećaju prema njemu.
Veći porezi bogatima
Corbyn je na čelo Laburističke stranke došao 2015., nakon što je više desetljeća bio jedan od njezinih poznatijih aktivista. Prije dvije godine na izborima je osvojio čak 40 posto glasova, ali nije uspio pobijediti konzervativce. Na sljedećim izborima koji bi se možda mogli održati već u listopadu, Corbyn ima šansu pobijediti rastresenu desnicu.
No, radikalizam njegovih politika olakšava premijeru Borisu Johnsonu da upozorava sugrađane: Ako ne izaberete nas, gledajte tko će preuzeti konce zemlje u ruke.
Corbyn u osnovi želi preokrenuti britansku ekonomiju i usmjeriti je u posve suprotnom smjeru od politike koju je započela Margaret Thatcher dolaskom na vlast 1979. godine. Redistribucija i “stvaranje društva za mnoge, a ne malobrojne” glavni su njegovi ciljevi. U fiskalnoj politici predlaže povećanje poreza na dobit s 19 na 26 posto te želi vidjeti ukupno 49 milijardi funti poreza i potrošnje godišnje.
Njegova stranka smatra da je dodatna potrošnja važna zbog mjera štednje koje je uvela konzervativna vlada još 2010. godine. Planira i posebne poreze za najbogatije te smatra da bi država trebala dobiti i dio najvećih financijskih transakcija. No, kako kažu kritičari tog plana, jedan posto najbogatijih već danas plaća 29 posto poreza u zemlji, dok donja polovica stanovništva po prihodima plaća oko desetine poreza.
No, dok su neke od tih politika konvencionalne za modernu ljevicu, liberale i konzervativce posebno je zabrinuo niz radikalnih prijedloga reformskih ekonomskih politika. Smatra da bi tvrtke s više od 250 radnika trebale državi i radnicima jednostavno ustupiti 10 posto dionica tvrtke kako bi onda radnici dobili oko 500 funti dividendi (oko četiri tisuće kuna) godišnje, dok bi ostatak otišao u državnu riznicu. Taj plan konfiskacije privatne imovine nije jedini sličan u njegovu katalogu prijedloga. Prošlog je tjedna John McDonnell, ideolog nove laburističke politike i mogući budući ministar financija, rekao da bi država mogla natjerati privatne stanodavce da prodaju stanarima koji u njima žive svoje stanove. I to po nižoj cijeni od tržišne.
Kako bi pomogao radnicima, Corbynovi think-thankovi žele osmisliti politiku četverodnevnog radnog tjedna, a sve tvrtke koje posluju s državnom morale bi imati plafon plaća za upravu, a to je plaća 20 puta viša od radničke – nitko od njih ne bi smio zarađivati više. Uz to bi povećao minimalnu plaću te bi gradio državne stanove za siromašne. Politike nacionalizacije željeznica i vode u tom se skupu čine među manje radikalnima.
Zovu ga marksistom
McDonnell se još 2013. izjasnio kao “marksist”, a tako i Corbyna označavaju konzervativci nadajući se da će dodatno uplašiti javnost. Uz to se britanskom premijeru spočitavaju i njegovi vanjskopolitički ekscesi: poput svojedobnog nazivanja Hamasa i Hezbollaha, dviju terorističkih skupina, “prijateljima” ili pak pohvala socijalističkog modela Venezuele koji je, vidi se to danas, uništio tu zemlju. Isto je tako prije bio i protiv članstva svoje zemlje u NATO-u, no taj je stav poslije promijenio.
No, on se nada profitirati od podrške dviju skupinu glasača: najmlađih i siromašnih, koji vjeruju da bi on kao čelnik vlade radio na smanjenju nejednakosti. I kritičari i oporbenjaci u ovom trenutku ne vjeruju da bi Corbyn, da preuzme kormilo, odstupio od revolucionarne politike. Zato je konzervativni tjednik Spectator, primjerice, rekao da će budući izbori biti referendum upravo o lideru opozicije. A niz mu je tekstova posvetio i Financial Times.
Usto, pitanje je koliko bi Britanaca prihvatilo revoluciju ako ekonomija ipak ne stoji loše, a nezaposlenost (3,8%) je najmanja u gotovo pola stoljeća
