Tek nešto više od mjesec dana su zajedno, još se navikavaju jedna na drugu i na zajednički život, ali Natalia Superina na pitanje kako je Divna bez razmišljanja odgovara: "Divna je divna!"
Kad je došlo vrijeme da novi pas dođe u kuću, kaže nam ova vremešna Zagrepčanka, znala je da će to biti pas iz nekog azila. Htjela je manjeg psa, da je prati u šetnjama koje joj život znače. Za sve što se dogodilo i zašto je baš Divna došla k njoj, kaže, "kriva" je susjeda Blanka, a pomalo i kći Andrea.
– Susjeda je jako vezana za osječki azil, pomaže im kad stigne i kuma je psima. Dvije godine prošle su otkad sam se oprostila od svoje kujice, 17 godina je imala. I sada se rasplačem kad se sjetim. Obveza je to, ali nekako smo sve posložili, imam i pomoć ako mi zatreba. Zbog nekih svojih problema moram puno šetati i trebam društvo za šetnju. Otišli smo na taj božićni ručak u osječki azil s odlukom da udomim psa – govori nam i prisjeća se kako je prošao taj dan. Htjela je starijeg psa, i naravno, manjeg. Kujica koju su joj prvo predložili, a u koju se zaljubila i njezina kći, bila je pas kakvog je zamišljala uz sebe. No nije se usudila zbog zdravstvenih problema, pomalo se bojala da ona to sve neće moći i da se neće snaći. Onda je stigla Divna, neki bi rekli crna i sijeda, možda i grda, kaže nam, ali Divna ju je odmah osvojila.
– Nisam baš mislila tako velikog psa uzeti, ali ona je zaista divna sa svim ljudima i velika je maza. Bilo je tog dana puno ljudi u Osijeku, puno pasa, kažu da se jela i neka sarma. Ja vam nemam pojma kakva je bila, nisam mogla ni probati od jada kad sam vidjela sve te ostavljene pse. Ljudi u skloništu su divni, znaju ih sve, sve njihove priče, sva imena. Brinu se o njima s puno ljubavi, pažnje, požrtvovnosti – prisjeća se. A Divna je samo jedan od pasa kojeg je spasila udruga Pobjede, udruga koja vodi osječki azil. Dok nije stigla k njima, živjela je u smetlarniku. S njom je bila još jedna kujica, koja se brzo udomila, a Divni su godine prolazile u azilu. Jednom je i udomljena, no vratila se jer se nikako nije složila s mačkom, bolje rečeno – htjela ju je pojesti.
– Godine čekanja i onda taj magični božićni ručak u azilu i čarolija Božića. Istu večer Divna je spavala u svom zagrebačkom domu, sretna "kao da je oduvijek tu i s nama", pisalo je u prvom izvještaju iz njezine privatne bajke – napisale su Pobjede u svojoj objavi na Facebook-stranici. Jer Divna je isti dan kad su se Natalia i ona upoznale stigla u Zagreb. Početak zajedničkog života nije baš bio dobar, zbog svega smo odgodili i ovaj razgovor. Divna se brzo nakon dolaska u svoj novi dom razboljela, potražili su pomoć veterinara i otkrili koji problemi je muče. Sada znaju na što moraju paziti i kako se o njoj brinuti, a Divna ima sve što joj treba.
– U godinama sam i više ne odgajam djecu pa sad Divna odgaja mene – kaže nam gospođa Natalia uz smijeh. I dodaje – Divna sve može, samo ne smije glavu staviti na stol i ne može na stolicu.
– Trebalo joj je nekoliko dana da sve vidi, da upozna prostor, otkrije lift, izlaz iz kuće, njezine livade. Sad ni vrana ne smije tu biti, odmah je potjera, jer što će ptica na njezinoj livadi... Nekad me malo i povuče, osjećam se kao Mary Poppins, samo mi kišobran nedostaje – opisuje nam i nastavlja: – Ona je stalno tu, uz mene, prati me u stopu otkad se ustanemo. Odmah se uvukla pod kožu. Treba joj sigurno još vremena da se prilagodi, a i meni da se naučim na to što Divna laje. Moja zadnja kujica bila je bijela, vidjela sam je i po noći. A Divnu ne vidim kad padne mrak, ali osjetim da je tu.
I dok svi kažu da je spasila Divnu, gospođa Natalia ističe da je zapravo Divna spasila nju. I poručuje svima koji se dvoume – spasite psa iz azila, svašta su prošli pa ipak i dalje vjeruju ljudima. I višestruko vraćaju za ono što im pružite, daju sebe i svoju ljubav.
