Raif Dizdarevic jedan je od posljednjih predsjednika bivše SFRJ, nakon njega tu su dužnost obnašali još samo Janez Drnovšek, Borisav Jovic i Stjepan Mesic. No, Dizdarevic je svakako posljednji predsjednik Predsjedništva SFRJ iz one stare komunisticke garde, posljednji Titov partizan na toj funkciji.

No ni on, iako i danas žali zbog toga, nije uspio obuzdati Slobodana Miloševica, niti sprijeciti Tudmana i Kucana da odcijepe Hrvatsku i Sloveniju. Ukratko, nije uspio spasiti Jugoslaviju. O tim burnim dogadajima koji su potresli vrh bivše zemlje, s tadašnjim predsjednikom Predsjedništva razgovarali smo u Sarajevu. Nekoliko dana prije proslavio je rodendan zemlje koje više nema, a sjecanja na posljednje godine te države još su mu i danas iznimno svježa.

Prije dva tjedna proslavili ste još jedan rodendan zemlje koje odavna nema – Jugoslavije. Tko je zapravo glavni krivac za njezin raspad?
– Krivi su nacionalizam i velike nacionalne pretenzije koje su pomogle narastanju separatizma. A nacionalizam se pojavio iz više razloga. Prvi je taj što nismo uspjeli postici jedinstvo u bržem ostvarivanju gospodarskih reformi. Stoga nismo mogli izaci iz ekonomske krize u koju je Jugoslavija zapala osamdesetih godina prošloga stoljeca. Jacala je autarhicnost ekonomija jugoslavenskih republika, a posljedica je jacanje nacionalizama. Drugo, zakasnili smo u daljnjem razvijanju odnosa u federaciji na tragu Ustava iz 1974. prema kojemu je uredenje Jugoslavije imalo elemente federativnog i konfederativnog modela. To je znacilo daljnje reduciranje kompetencija federacije. I trece, uzrok raspada Jugoslavije treba tražiti i u kašnjenju procesa unutrašnje demokratizacije, što je takoder otvaralo prostor nacionalizmu.

U tom “najživljem” vremenu raspadanja države bili ste na celu kolektivnog Predsjedništva SFRJ. Zar niste mogli ništa uciniti kako bi se obuzdao srpski nacionalizam koji je zemlje odveo u ratove?
– Neke stvari nisam mogao pokrenuti jer je u Srbiji bila presnažna nacionalisticka euforija. Pitali su me cesto zašto nismo mogli uciniti nešto na rušenju Slobodana Miloševica. On je toliko bio ojacao i raspirio nacionalizam da bi svaki pokušaj njegova rušenja doveo do još vecih nacionalistickih težnja. Uzeo je u svoje ruke kadrovske odluke i politiku, doveo pod svoju kontrolu medije u Beogradu, najprije list Politika, a potom i TV Beograd. Nakon toga je smijenio i partijsko rukovodstvo Beograda koje je u Jugoslaviji bila iznimno jako. Kad imate sve te poluge u rukama, lako je upravljati krupnim politickim potezima.

Zašto ga ipak niste ni pokušali eliminirati iz politike kad ste, kako kažete, i sami shvatili da je on prijetnja ocuvanju Jugoslavije i mira?
– Pokušali smo to uciniti tako da ga izvucemo iz Srbije i instaliramo za državnog premijera. Predsjedništvo SFRJ je medu svojim kandidatima na prvo mjesto stavilo Slobodana Miloševica, i to zato što smo ga, svaki od nas u Predsjedništvu, htjeli izvuci iz Srbije. Na drugo smo mjesto stavili Milana Kucana jer smo takoder mislili kako je dobro da i on ide iz Slovenije u kojoj je rastao separatizam. Skupinu ostalih kandidata vodio je Ante Markovic. Medutim, Slobodan Miloševic ni pod koju cijenu nije htio prihvatiti tu funkciju. U telefonskom razgovoru kazao mi je da Srbi predlažu Borisava Jovica i da je Jovic bolji kandidat od njega. Slovenci su pak rekli da ne žele kandidirati Milana Kucana jer razmišljaju o tome da ga kandidiraju za clana Predsjedništva SFRJ. Kako su ih njihove republike odbile kandidirati, kao glavni kandidati su se iskristalizirali Bora Jovic i Ante Markovic. Jovic je bio u prednosti jer Srbija dugo nije imala premijera, dok je Hrvatska imala Miku Špiljka i Milku Planinc. No ja sam zdušno, kao i vecina clanova Predsjedništva, bio za Markovica, jer je do kraja bio opredijeljen za gospodarske reforme.

Kakva je bila vaša uloga kao predsjednika u cijeloj toj prici?
– Kao predsjednik Predsjedništva imao sam ulogu medijatora i razgovarao sam pojedinacno sa svakim od njih. Iz razgovora s Jovicem shvatio sam da njemu baš ne bi bilo drago sjesti na stolicu koja je mogla postati elektricna. I on mi je tada kazao, kao i Miloševic prije toga, da ce biti prvi koji ce cestitati Markovicu ako se mi u Predsjedništvu odlucimo za nj. I tako je tijekom rasprave na Predsjedništvu potpuno prevagnulo mišljenje u korist izbora Ante Markovica.

Kakve ste u to doba imali informacije o Franji Tudmanu i politickoj situaciji u Hrvatskoj?
– Franju Tudmana poznavao sam i prije, još kao mladi diplomat. Svojedobno je bio ravnatelj Vojno-historijskog instituta, a njegova supruga Ankica radila je kod nas u personalnom odjelu Ministarstva vanjskih poslova. Tudman je u to vrijeme imao golemih ambicija, nikad nije bio zadovoljan svojim položajem. Jedno je vrijeme cak tražio poziciju nacelnika Generalštaba JNA zbog cega su izbili incidenti jer ta njegova želja nije bila ostvariva. Generalštab je bio sastavljen od starijih generala iz NOB-a i Tudman je u tom svom naumu bio bolesno ambiciozan.

Kad ste prvi put dobili informacije o njegovu politickom angažmanu?
– Pocetkom sedamdesetih, prije studentske pobune u Hrvatskoj, postojale su informacije da je Tudman otišao u nacionalisticke vode. Kasnije, tijekom osamdesetih, dobivao sam informacije od sigurnosnih službi da se susrece s predstavnicima ustaške emigracije, zbog cega mu je jedno vrijeme bila oduzeta putovnica. O njemu nisam imao neko veliko mišljenje jer je zalutao u hrvatski nacionalizam, a ni danas ga nisam promijenio.

Pretpostavljamo da su Tudmana zbog politickog angažmana u emigraciji pratile tadašnje jugoslavenske obavještajne službe?
– Brojne informacije o njegovim posjetima americkom State Departmentu, pojedincima iz njemacke vlade, predstavnicima ustaške emigracije, stizale su od naših obavještajnih službi. U jednom razdoblju Tudmana su nadzirale tri jugoslavenske sigurnosne službe. Primao sam informacije i da se osniva HDZ. Kad je HDZ pobijedio na izborima, kazao sam da Franjo Tudman treba otici u Beograd i poljubiti u ruku Slobodana Miloševica. Jer, da nije bilo srbijanskog nacionalizma koga je on raspalio, stvari u Hrvatskoj odvijale bi se potpuno drukcije.

Prema vašoj prici, ispada da je ipak Slobodan Miloševic glavni rušitelj Jugoslavije?
– Bez sumnje, on je najvece zlo koje se pojavilo i iz kojega je proistekao raspad Jugoslavije.

Bili ste u dobrim odnosima s Titom. Je li se on ikad osjecao kao Hrvat?
– Ne, nikad nije u tom kontekstu pokazivao nimalo hrvatstva. Uvijek je bio Jugoslaven i gradanin svijeta. Jedino se po jelu osjecalo da je Zagorac jer je volio štrukle i mlince.

A je li bio imalo religiozan?
– Ne.

No nagada se da ga je, tijekom bolesti, posjetio svecenik, i to na vlastiti zahtjev?
– To je najobicnija laž. U ljubljanskom Klinickom centru gdje se lijecio bilo je uvedeno dežurstvo tako da se znaju sve pojedinosti. Uvijek su dežurala dvojica iz šireg tima – clanovi Predsjedništva Jugoslavije, državnog i partijskog, ili nositelji prvih funkcija u republikama.

Možda su stražarili da svecenik ne ude?
– Ma ne, ta prica o sveceniku potpuno je bezvezna. Jednako je tako bezvezna i ona koju je ispricao beogradski muftija Hamdija Jusufspahic, da je Tito htio prijeci na islam i da se kod njega raspitivao o islamu.

A zašto onda na njegov grob nije stavljena petokraka?
– Kad smo raspravljali o njegovu pokopu, zakljucili smo da je petokraka postala simbol jedne ideologije. A Tito je ipak bio mnogo više od jedne ideologije. Naravno, mi smo znali da ce Titov grob biti svojevrsno hodocasnicko mjesto i da ce tu dolaziti i oni koji nemaju veze s tom ideologijom.

U Sloveniji se pojavila knjiga “Maršalovi zadnji dani”, u kojoj se tvrdi da je Tito mogao poživjeti još koju godinu da se lijecnici nisu odlucili za amputaciju njegove lijeve noge zahvacene trombozom, nego da su prihvatili sugestiju americkog kirurga Michaela de Bakeya da ugrade umjetnu žilu kako bi poboljšali dotok krvi.
– I ja sam to procitao i to nije istina. A evo zašto. Kad je Tito obolio i završio u Klinickom centru, tada su tamo pozvani De Bakey koji je slovio za najboljega vaskularnog kirurga na svijetu i profesor Marat Kujašev iz SSSR-a. Tada im je izložen koncept lijecenja koji je zastupao konzilij i oni su se složili s terapijom prema kojoj nije dolazio u obzir nikakav kirurški zahvat dok god postoji imalo poboljšanja terapijom. De Bakey je izrazio opreznu nadu da bi se postojecim lijecenjem oboljela noga mogla duže održati. Nakon odredenog vremena, kad mu se pogoršalo zdravlje, ipak je obavljeno cišcenje i premošcivanje krvnih sudova oboljele noge. Uradeno je to nocu izmedu 12. i 13. sijecnja. To je cak objavljeno, pa mi nije jasno kako sada to može netko drukcije plasirati. Nakon premošcivanja dobili smo vrlo optimistican izvještaj da je operacija uspjela. Prva 24 sata izgledalo je dobro, no nakon toga dobili smo informaciju da nema efekta.

Jeste li danas clan ijedne stranke?
– Ne. Moje stranke je nestalo, a ja svoje uvjerenje ne mislim mijenjati.

A kako se nacionalno izjašnjavate, kao Jugoslaven ili Bošnjak?
– Bošnjak, bio sam to uvijek. Kad govorimo o Jugoslaviji od 1918. do 1991., ja sam jedini Bošnjak koji je bio predsjednik državnog parlamenta, ministar vanjskih poslova i predsjednik državnog Predsjedništva.

A kako ste se izjašnjavali prije imena Bošnjak?
– Kao Musliman.

Jeste li vjernik?
– Nisam.

Nije li malo neobicno izjašnjavati se kao Musliman, a biti ateist?
– Ja sam se nacionalno izjašnjavao kao Musliman. Nikad nisam bio vjernik, samo do osnovne škole.

A kako ste se izjašnjavali još ranije, prije nego što je priznata muslimanska nacija?
– Mene su pisali kao Hrvata. Evo kako je to bilo. Godine 1945. otišao sam službeno u Vareš. I dok sam bio na putu, morali su se žurno, u roku od 24 sata, ispuniti upitnici i predati Centralnom komitetu. Na moju srecu, sekretar gdje sam radio bio je covjek iz moga mjesta koji me je dobro poznavao. Znao je sve moje podatke tražene u upitniku, jedino nije znao što upisati u rubriku nacionalnost. A kako u mojoj rodnoj Fojnici nema Srba, vec je naseljena Muslimanima i Hrvatima, a Musliman nisam mogao biti, on je upisao Hrvat. I tako sam bio Hrvat do kraja šezdesetih.

A da ste sami mogli birati, što biste upisali?
– Ako mislite tada, onda ili kao Hrvat, kako su me upisali, ili neopredijeljen.

Vi ste onda prava Jugoslavija u malom – Hrvat, pa Musliman i sad Bošnjak…
– Nisam nijednom promijenio nacionalnost, to je pitanje izjašnjavanja u skladu s realnošcu, to su prošli svi Bošnjaci. Sad se tome pridaju velike dimenzije, a za velik broj mojih drugova ja donedavna nisam ni znao jesu li Hrvati, Srbi, ili nešto trece. Sve dok nije poceo rat.

Premium sadržaj

Video sadržaj

45

KÖVESI PRIJAVILA HRVATSKU

EPPO odustao od pravne bitke, je li uopće trebao u boj s DORH-om?

102

ESKALACIJA RATA

Putin: Ukrajinu smo pogodili novom raketom Orešnik. Ovo je sada globalni sukob

Video sadržaj

PUSTILA DUGU KOSU

Prvu voditeljicu 'Ljubav je na selu' danas bi rijetko tko prepoznao! Imala je nesvakidašnji hobi koji inače obožavaju muškarci

Sve popularnije

Zaboravite na lozinke i PIN-ove! Generacija Z prigrlila top rješenje za najsigurniji online šoping

Poražavajuće statistike

Iritabilnost, nemir i promjene raspoloženja sve su prisutnija kod djece, a razlog je zabrinjavajući

Ovi radnici i umirovljenici dobit će 75 eura veće mirovine: ‘Pravda koja kasni 20 godina’