Ironija je da je baš za The Economist naš premijer, govoreći o demografskim problemima, kazao kako je "potrebna i promjena mentaliteta s obzirom na stil života koji podupire materijalizam i sebičnost, posljedica čega je i manje djece u obiteljima". Zar se povijesno najmanji broj rođene djece u Hrvatskoj može svesti na materijalizam i sebičnost građana među kojima preko dvije trećine zaposlenih zarađuje manje od prosječnih 1300 eura ili bi najblaže rečeno bilo primjerenije da je Plenković progovorio o važnosti rješavanja i ekonomskog pitanja kod odluke roditelja o (ne)imanju više djece?
To više jer se kao otac troje djece i po EU standardima s obiteljskom imovinom ubraja u natprosječno materijalno situirane. Iz te pozicije promaknuo mu je već dugo prisutan trend da se uglavnom više djece rađa u ekonomski stabilnim zemljama Unije, a ne u siromašnima i državama juga Europe koje imaju niske stope fertiliteta jer se u odnosu prema ženama i obitelji reformiraju sporije od Crkve.
Širenje zabluda
Zagovornici statusa quo protivno demografskim i sociološkim spoznajama najčešće mali broj rođenih opravdavaju time da odluka o (ne)imanju djece ili imanju jednog nema veza s ekonomskim razlozima, položajem žena na tržištu rada, izostankom financijske i kvalitetne institucionalne potpore države obiteljima i samohranim majkama, kao i s nespremnosti muškaraca da se podjednako brinu za djecu i kuću. Uzroke glavnih čimbenika koji utječu na mali broj rođenih za Večernji list prije koji mjesec sažeo je akademik i demograf Anđelko Akrap rekavši: "Vrapcu na grani jasno je da je mladom čovjeku danas nedostupan stan i da Hrvatska nema nikakvu populacijsku politiku, nego neke mjere socijalne politike. Hrvatska ima specifične probleme, a prvi je što mlada osoba s prosječnom plaćom ne može riješiti stambeno pitanje ni u Zagrebu ni u ostalim gradovima.
POVEZANI ČLANCI:
Drugi problem je što mlad čovjek s današnjim primanjima ne može osigurati prosječan standard obitelji s više djece. Treći problem je što se u Hrvatskoj ne može uskladiti poslovni život prosječnih roditelja s imanjem više djece u obitelji. Kakva je politika naših poslodavaca? Nikakva". Također, slabo povjerenje građana u institucije, osobito one koje se (ne)izravno bave djecom, ne utječe povoljno na odluku da ljudi danas imaju više djece. A povjerenje se vraća kvalitetnim radom, a ne zazivanjem povratka u prakse iz prošlog stoljeća. Sva znanstvena istraživanja i kod nas i u Europi pokazuju da žene koje žele imati djecu, uključujući i one s VSS-om, žele imati dvoje ili više djece, a u stvarnosti ih većina ostane na jednom. Ili nijednom. Zapitajmo se zašto.
Prema podacima Eurostata, lani je samo u Irskoj i Nizozemskoj među kućanstvima s djecom udio kućanstava s dvoje djece bio veći od udjela kućanstava s jednim djetetom. Najviše obitelji s troje i više djece imale su Irska, Finska i Švedska, a najmanje, ispod 10%, Bugarska, Portugal, Italija i Litva. To ne znači da se danas i mnoge razvijene zemlje poput Francuske, koja desetljećima vodi populacijsku politiku koja podrazumijeva najmanje dvoje djece u obitelji, koliko je potrebno za zamjenu stanovništva, ne suočavaju s padom stope fertiliteta. Čak i u Francuskoj je lani stopa fertiliteta pala na 1,68, iako je ta zemlja i dalje u vrhu EU po stopi fertiliteta. No, dok se kod nas problemi guraju pod tepih, Le Monde se odmah bavio time kako su ekonomski, zdravstveni i geopolitički šokovi stvorili klimu nesigurnosti koja jedva potiče želju za djecom, a isticao se i negativan učinak stambene krize na mlade.
Francuske mjere osim financijskih, poreznih i stambenih povlastica za obitelji s djecom usmjerene su i na olakšano usklađivanje obiteljskog i poslovnog života. Odgoj djece košta. Više od 300 tisuća eura treba za podizanje djeteta od rođenja do iseljenja iz roditeljskog doma, pokazalo je istraživanje španjolske platforme Raisin. U proteklih 20 godina troškovi podizanja djece porasli su za više od 90 tisuća eura. U Španjolskoj i drugim zemljama juga i jugoistoka Europe osamostaljivanje mladih otežano je ne samo zbog tradicionalnih razloga nego i zbog visokih cijena nekretnina i najamnina. U toj zemlji, kao i kod nas, među kućanstvima s djecom prevladavaju ona s jednim djetetom (13%), dok ih 9,5% ima dvoje djece, a troje i više djece samo 3%.
POVEZANI ČLANCI:
No, dok Španjolke u prosjeku rađaju jedno dijete, kao i Talijanke, kada odu živjeti u Francusku tamo rađaju prosječno dvoje djece! U Hrvatskoj od nešto više od četvrtine kućanstava s djecom njih 12% ima jedno dijete, 10% ima dvoje i nešto manje od 4% kućanstava ima troje i više djece. Samo oni bogatiji u Hrvatskoj mogu si priuštiti da jedan od roditelja, načešće žena, ne radi uopće određeno razdoblje. Obitelji s prosječnim primanjima ne mogu si priuštiti ni da jedan od roditelja radi nepuno radno vrijeme, što je česta praksa npr. u Nizozemskoj. A kako je tek samohranim majkama?
Njemački doplatak za našu djecu
Od 741 tisuću djece i mladih do 19 godina dječji doplatak, u prosjeku manji od 60 eura, prima samo njih 312 tisuća. S druge strane, oko 7300 djece i studenata u Hrvatskoj čiji jedan od roditelja radi u Njemačkoj primaju 250 eura doplatka mjesečno. Nijemci su u prvih pola godine za 7300 djece u Hrvatskoj isplatili 11 milijura eura doplatka, dok Hrvatska za svojih 312 tisuća djece mjesečno izdvaja tek 17 milijuna eura doplatka, a više od polovica preostale djece ne dobije ništa. U rješavanju demografskih problema danas se ne mogu više zaobilaziti ekonomski problemi mladih i obitelji s djecom.
>> FOTOGALERIJA Prepoznajete li dječaka s fotografije? Danas cijela Hrvatska zna 'sve' o njemu, a nedavno je napunio 58 godina
Sirotinja najviše djece producira tako da su to čiste gluposti.