Bliži nam se početak nove školske godine, a skupa s njim i brige roditelja oko kupnje novih ili rabljenih udžbenika, nove odjeće, tenisica, pribora za školu... Cijene su porasle i vrtoglavi iznosi vrte se u našim glavama. I dok roditelji brinu brigu, uvijek stoji veliki upitnik kako će moje dijete privesti ovu školsku godinu kraju. Ako je osmaš, hoće li imati dovoljno bodova za upis u srednju školu. Ako je maturant, hoće li riješiti dobro državnu maturu. Svi su u razmišljanjima i brigama, a malo nas je koji smo svjesni da veliki problem kod naše djece leži upravo u čitanju. Jako rijetko vidimo dijete koje u ruci drži neko djelo i čita ga. Kada ste zadnji put vidjeli dijete na plaži s knjigom u ruci? Nažalost rijetko, gotovo pa nikad. Mobiteli su zamijenili naše knjige, naše divne priče, našu maštu... Željela bih da naša djeca uživaju u čitanju književnih djela, da im se raduju, da ne shvate ta djela kao obvezu, kao nešto formalno. Svi smo vidjeli poražavajuće rezultate na maturi. Svaki peti učenik pao je na eseju, hrvatski jezik jako je loše riješen. Rijetko kada imamo dijete koje napiše 100 posto maturu iz hrvatskoga jezika.
Problem leži upravo u tome što nam djeca čitaju kratke sadržaje vrhunskih književnih djela. Ne može dijete pročitati kratki sadržaj "Zločina i kazne" i očekivati da će riješiti problematiku požrtvovnosti koju likovi posjeduju. Tragično je u cijeloj priči što velik dio učenika nije znao što uopće znači riječ "požrtvovnost". Imamo nove generacije, ali klasici ostaju isti. Kako im to približiti, kako ih uvjeriti da djelo moraju pročitati da bi o njemu mogli razgovarati i nešto pametno napisati te u konačnici završiti svoje srednjoškolsko školovanje? Nova terminologija uči nas da lektire višu nisu lektire, nego djela za cjelovito čitanje pa obratite pozornost kad vidite taj pojam u e-dnevniku. Neki učitelji samo daju ispite i tako provjeravaju jesu li djeca pročitala djelo, neki ispituju usmeno i jako detaljno, a neki zaista kreativno pristupe obradi književnoga djela. Bez obzira na to što učitelj odluči, djelo se mora pročitati. Često se neko djelo obrađuje 2 ili 3 sata. Promatram lica djece koja nisu pročitala djelo. Najprije na njihovim licima vidim dosadu, a onda se polako i potajno vade mobiteli jer to je svijet kojem oni pripadaju. I tako se vrtimo u začaranom krugu.
Djela koja smo mi stariji voljeli, njima su nejasna i nerazumljiva. Smatram da neke klasike jednostavno ne smijemo izbaciti s popisa. U petom razredu javlja se dosta djela u kojima se spominju dječje družine, ulične grupe dječaka, druženja u velikim skupinama, a to našoj djeci nije toliko blisko. "Junaci Pavlove ulice", "Strah u Ulici lipa", "Koko u Parizu" i "Pustolovine Toma Sawyera" samo su neki od zanimljivih romana koje bi svako dijete trebalo pročitati. U šestom razredu djeca se susreću s nama dragom književnicom Ivanom Brlić-Mažuranić. Nitko ne bi smio preskočiti našu divnu književnicu uz koju su odrastale generacije. Tu su neizostavni Mark Twain, Oscar Wilde, Stjepan Tomaš, August Šenoa, Pavao Pavličić. Sve su to velika imena hrvatske i svjetske književnosti i ne bismo smjeli dopustiti da dijete samo prođe pokraj njih.
Sedmi razred u sebi krije neka djela koja se moraju čitati s prenesenim značenjem. Potrebno je otkrivati simboliku djela kao što je "Divlji konj" Božidara Prosenjaka, "Voda" Vladimira Nazora i "Iz velegradskog podzemlja" Vjenceslava Novaka. Mislim da se najljepša djela kriju u osmom razredu. To su: "Mali princ", "Alkar", "Breza", "Starac i more", "Romeo i Julija" i mnoga druga vrijedna djela. U njima dijete traga za smislom života, spoznaje samoga sebe i dobiva odgovore na mnoga pitanja. Trčimo kroz gradivo, želimo ispuniti normu, sve mora biti napisano u e-dnevniku... Zastanimo, zapitajmo se je li to smisao, je li to ono čemu težimo. Promatrajmo djecu, navodimo ih na čitanje, ne prisiljavajmo ih na to. Samo lijepom pričom i savjetom možemo to postići. Prisilom ništa ne dobivamo. Pustimo ih da uđu u priču i postanu dio nje jer "bitno je očima nevidljivo".
