Kad je prije 16 godina časna sestra Elvira Petrozzi s petoricom
ovisnika osnovala zajednicu Cenacolo u Međugorju, zacijelo nije ni
sanjala da će nekoliko godina poslije kroz nju proći tisuće i tisuće
teških ovisnika koji su u njoj pronašli dugo traženi mir.
Tijekom šesnaest godina pomoć u odvikavanju od svojih ovisnosti u
Cenacolu potražilo je tisuće muškaraca, žena, ali i djece iz cijeloga
svijeta. Pomoć su potražila i djeca ovisna o -
videoigricama i kompjutoru!
Ta djeca, od kojih je najmlađemu tek četrnaest godina, znala su
dvanaest sati neprekidno provoditi uz kompjutor. U tih dvanaest sati
nisu nikoga vidjeli, čuli, razgovarali...
Djeca poput zombija
Jednostavno, nitko im nije bio potreban osim tipkovnice, miša, ekrana i
virtualnih osoba.
Jednog od takvih dječaka sreli smo ispod crkve u Međugorju, gdje su
ostali dečki iz zajednice gradili jaslice. Kad smo tek došli, nisu nas
primjećivali, samo su se čuli zvuci udaranja čekića, pokoja riječ na
talijanskom i dječji smijeh. I upravo je taj smijeh činio ovog dječaka
drukčijim od svih drugih. Dok su oni radili, on je trčkarao oko njih,
ponašajući se u skladu sa svojom dječjom dobi.
- Nije on jedini ovisnik o videoigricama u našoj komuni. Ima ih još
nekoliko s istim problemom, i svi su maloljetni. Dolaze nam iz cijeloga
svijeta i njihovo liječenje traje pola godine. Nakon terapije se
vraćaju svojim obiteljima jer moraju nastaviti školovanje. Ali ovaj
crnomanjasti dječak nam se opet vratio - objašnjava nam Marco iz
Italije, jedan od voditelja zajednice Cenacolo, ne dopuštajući nam ni
da fotografiramo dječaka ni da razgovaramo s njim.
I dok smo razgovarali s Marcom, teško nam je bilo i zamisliti da je taj
dječak ikada bio ovisan o bilo čemu, a najmanje o kompjutoru. Bio je
razigran i nasmijan.
- Teško nam je toj djeci objasniti da moraju raditi kao i svi ostali u
zajednici. Oni to još ne shvaćaju jer su to ipak djeca. Naravno, i oni
ustaju u šest ujutro i pokušavaju raditi sve što i mi, ali njima je
ipak tek četrnaest godina. Ovdje se uče odgovornosti i radu, a to kod
svoje kuće nisu imali - rekao nam je Gregor iz Osijeka, koji je bio
ovisnik o heroinu jedanaest godina prije dolaska u Cenacolo.
Ti dječaci koji su došli potražiti pomoć u Cenacolo, bili su ovisnici o
kompjutoru zbog, kako kaže Marco, prepuštenosti samima sebi u svom domu.
- Najlakše je ostaviti dijete ispred kompjutora ili televizora i otići.
Ali to je pogrešno: tako se rađaju ovisnici koji žive u virtualnom
svijetu - i kad ulaze u vanjski svijet, ponašaju se kao zombiji. Kod
nas ta djeca nikad nisu sama i ovdje nalaze obitelj u kojoj se moli,
radi i stječu se prijateljstva. Na žalost, ima i onih koji padnu pa se,
kad iziđu iz komune, ponovno vrate svojim ovisnostima - priča nam Marco
koji je u Cenacolu već sedamnaest godina. On danas volontira u
zajednici, tu se i oženio i ima već četvero djece te, kako kaže, nikad
neće izići iz Polja života.
- Živimo u svijetu u kojem svi žele na brzinu steći bogatstvo. Upravo
zbog toga djeca postaju ovisnici o kompjutoru. On te ne pita za novac
kad završiš, a kad želiš prijeći u drugi program, samo stisneš tipku i
već si u drugom, virtualnom svijetu. I tako danima. Ali na kraju
ostaneš sam s kompjutorom - kaže Marco i dodaje kroz smijeh kako je on
bio ovisnik o svemu, samo ne o kompjutoru.
- U moje vrijeme postojao je samo Commodore 64, ali da je bilo
kompjutora, sigurno bi bio ovisan i o njemu - našalio se Marko.
Ipak, u Cenacolu postoji (samo) jedan kompjutor, ali na njemu su igrice
- strogo zabranjene.
Zasad bez malih Hrvata
- Naravno da je toj djeci, kada prvi put dođu u našu zajednicu, vrlo
teško. Pa oni nisu nikada i nikuda išli bez videoigrica. Zbog njih su
postali zatvoreni, uopće nisu pričali, naprosto su živjeli sami u svom
virtualnom svijetu. Mi im ovdje pokušavamo pomoći da se vrate u
normalni život i svijet, bez tih “igračaka” čiju su cijenu skupo
platili. Doduše, zasad još nemamo nijednog takvog ovisnika iz Hrvatske
ili BiH, ali to je samo pitanje dana - kaže Marco.
Danas, sedamnaest godina kasnije, jedine Marcove ovisnosti su rad i
molitva. U Polju života, kako se zajednica u Međugorju zove, rad i
molitva cijene se iznad svega. Kada smo stigli u Polje života zatekli
smo prekrasnu kamenu kuću u obliku slova M, koje simbolizira Mariju.
Ivan, također jedan od volontera zajednice, proveo nas je kroz taj
njihov novi dom koji su sami sagradili golim rukama, bez pomoći
mehanizacije. Na svakom koraku mogao se vidjeti križ ili Gospin kip, te
slike svetaca. No, mir je jedino što dominira međugorskim Poljem života.
- Ovdje žive 23 nacionalnosti i mogu se čuti svi jezici svijeta. Dolaze
nam ovisnici iz Hong Konga, Libanona, Irana, Njemačke, Hrvatske, Irske,
Amerike... - priča Ivan, pokazujući nam radionice, bratovštine i
kapelicu.
Na ulazu u kuhinju zatekli smo nekoliko kuhara koji nas nisu ni
primijetili. Samo su, moleći se tiho, radili svoj posao.
- Kad je sestra Elvira osnovala zajednicu, štićenici su svoju odjeću
prali ručno u hladnoj vodi. Zato i mi danas tako radimo kako bismo
naučili cijeniti ruke i zahvaliti se Bogu na tom iznimnom daru - reče
potiho Ivan.
Ušli smo i u stolariju u kojoj je jedan mladić obrađivao drvo. Ni on
nas nije primijetio, samo je nastavio raditi.
I dok smo obilazili Polje života, upitali smo naše domaćine postoji li
psiholog koji tim dječacima, ali i odraslim članovima zajednice pomaže.
Rekli su nam nešto što samo istinski vjernici mogu reći:
- Imamo najvećeg i najboljeg psihologa na svijetu, a zove se Isus -
rekli su nam i s osmijehom nastavili raditi.
ŽRTVE VIRTUALNOG DOBA U međugorskoj komuni Polje života zajednice Cenacolo potajno se liječe i maloljetnici - i to od naoko neobičnih i bizarnih ovisnosti:
Djeca - ovisnici o kompjutoru spas traže u Međugorju
