Podrazumijeva li se da uvažavamo i slušamo vlastitu djecu? Da i ne
govorimo o drugima koji žive "pored nas"....
Prošlog tjedna u Saboru sam nazočio nesvakidašnjem događaju, gdje su
nakratko djeca i odrasli zamijenili uloge. Učenici osnovnih i srednjih
škola organizirano dolaze u posjete Saboru, ali ovaj put učenici su
bili u ulozi - zastupnika.
Jedan dan u godini Sabor je mjesto okupljanja školske djece u sklopu
Saveza društava "Naša djeca", kad djeca zastupaju svoje stavove, iznose
probleme, predlažu, zahtijevaju, a zastupnici koji ih zastupaju -
slušaju i odgovaraju na pitanja.
Djeca predstavnici osamnaest hrvatskih gradova, malih i većih mjesta,
od Dubrovnika, Varaždina, Zagreba do Lovrana, Banove Jaruge, Ravne
Gore..., pripremili su po jednu, po njihovu mišljenju, zanimljivu temu
koja se tiče njih, ali i društva u cjelini.
Iznijeli su svoje misli kako vide probleme siromaštva, kako se odnose
prema ovisnostima ove i one vrste, kako doživljavaju školu, Europu,
medije, televiziju, kako se nose s nasilnim ponašanjem svojih kolega u
školi, ali i profesora i roditelja
Sve to napravili su dječje zdravo, iskreno i bistro. Izravno.
Zastupnici koji su pratili njihov "sabor" zaista su nazočili
nesvakidašnjem događaju. Bili su zatečeni kako dječje oči i um vide
probleme u svojim školama, obiteljima, lokalnim zajednicama i društvu.
Dirljivo je na koji način i s koliko su se truda i volje spremili da bi
iskazali ono što žele i što zastupaju.
Hrvatska televizija snimala je cjelokupno njihovo izlaganje. Navečer, u
informativnim emisijama državne - javne televizije o tome događaju ni
riječi. Sve afere i vijesti iz crne kronike imale su prioritet. A uloga
televizije je da informira, zabavi i educira
Nažalost, Hrvatska televizija te večeri iskrene, bistre i poštene
dječje misli nije ponudila javnosti. A bilo je puno toga čime se moglo
zabaviti, upoznati, ali i podučiti svoje gledateljstvo. Zašto je
napravljen taj propust? Možda i stoga jer su djeca pokazala veliko
nezadovoljstvo televizijskim programom. Izračunali su koliko, s jedne
strane, provode vremena pred televizijom i koliko s druge strane
(ekrana) vide nasilja i svakog drugog za njih neprihvatljivog i štetnog
programa.
Poslovica kaže da - na djeci svijet ostaje. S druge strane, ovo je
dobar povod da se upitamo - koliko slušamo i uvažavamo one na kojima
svijet ostavljamo?
ZASTUPAM
Djeca u svijetu 'odraslih'
