vlast u Crnoj Gori, koji čvrstom rukom kontrolira sve financijske
tokove i od njih godinama profitira. Za bivše kolege iz vremena kad je
zajedno s Miloševićem i Bulatovićem provodio “antibirokratsku
revoluciju” on je obični politički kameleon, konvertit, koji svoju kožu
spašava dodvoravanjem međunarodnoj zajednici. Za treće je pravi kapo,
bez kojeg ništa u Crnoj Gori ne prolazi bez njegove ili kontrole
njegovih ljudi. Posljednji izborni trijumf, na prvim prijevremenim
izborima od neovisnosti Crne Gore, govori kako nade u njegov gotovo 20
godina dug politički pragmatizam polažu još uvijek brojni crnogorski
birači.
Gotovo dvadeset godina
intenzivne političke karijere, tri godine od proglašenja samostalnosti
Crne Gore, obnašanja dužnosti premijera, pa predsjednika, pa opet
premijera. Što vas je motiviralo da nakon kratkotrajne političke
apstinencije ponovno sjednete u fotelju premijera Crne Gore, još jednom
velikom izbornom pobjedom?
– Ja sam donio odluku o povlačenju, poslije uspješno provedenog
referenduma o neovisnosti Crne Gore. To je, po meni, bilo uspješno
finale moje 17-godišnje političke karijere, gdje je na samom kraju
ostvaren i najvredniji cilj. Cijeneći da je to trenutak za početak nove
političke povijesti u Crnoj Gori, odlučio sam se povući i dati prostor
novim generacijama da odrade onaj dio posla koji će državu približiti
euroatlantskim ciljevima. Stjecajem objektivnih okolnosti, tijekom zime
2008. godine morao sam se vratiti na ovu dužnost.
Prije svega zbog pogoršanog zdravlja premijera Šturanovića i činjenice
da se ovo događalo na polovici mandata vlade. Imperativ je bio da
stranka ne eksperimentira, već da iskusnim personalnim sastavom vlade
dođe do još jedne izborne pobjede. U takvoj situaciji bio sam prisiljen
promijeniti privatne planove. Moje povlačenje doista je bilo iskreno i
definitivno, jer sam smatrao kako je moj politički cilj ostvaren. Sad
sam ponovno u politici, nakon nedavne uvjerljive izborne pobjede.
Idućih dana unutar stranke i koalicije dogovorit ćemo se kako će
izgledati buduća vlada. Privatno, moje su želje i planovi, kao i 2006.
godine.
Kad smo prelazili granicu, carinik nas
je pitao kamo idemo, a mi smo rekli k premijeru Đukanovića. On je
ushićeno kazao: »Pozdravite kralja Đukanovića«. Koji su to
konačni ciljevi kad »kralj« Đukanović otiđe s trona
političke vlasti u Crnoj Gori?
– Strateški cilj politike koju predstavljam jest pozicioniranje Crne
Gore u euroatlantske asocijacije. U ovom trenutku najvažniji
kratkoročni interes jest očuvanje stabilnosti. Kao što vidimo, globalna
kriza najprije je uzrokovala financijsku, zatim ekonomsku, pa
socijalnu, a padom vlada u nekim državama EU i političku nestabilnost.
Prioritetan zadatak naše buduće vlade bit će učvršćivanje ekonomske,
političke i socijalne stabilnosti u državi. A nakon što svijet iziđe iz
krize, Crna Gora treba biti spremna da u najkraćem roku obnovi izuzetno
dobru dinamiku ekonomskog rasta, što će nas najbrže voditi europskim i
euroatlantskim ciljevima.
Vaši politički oponenti tvrde kako je
vašim dolaskom nastavljen kontinuitet autokratske vladavine u Crnoj
Gori. Kad će država ispuniti ciljeve o kojima ste govorili, može li se
licitirati nekim rokovima?
– Prigovor o autokratskoj vladavini u Crnoj Gori stiže iz opozicije
koja u kontinuitetu gubi izbore, a ne pokazuje sposobnost da se
ozbiljno udubi u razloge svojih poraza, i zbog toga su porazi tako
učestali i sve uvjerljiviji. Za vlast bi bilo dobro da imamo ozbiljniju
političku konkurenciju. Također za kvalitetu demokratskog razvoja Crne
Gore. Što se tiče dinamike ulaska u euroatlantske asocijacije, ne
postavljamo sebi ambiciozne rokove za kojima bismo jurili. Definicija
naše europske budućnosti glasi: mi želimo podići kvalitetu života u
Crnoj Gori i dostići europski standard, veće plaće i mirovine, veće
poštovanje ljudskih, građanskih i manjinskih sloboda. Želimo da se
ovdje osjeća dah Europe 21. stoljeća. Inzistiramo na članstvu u NATO-u
iz vrlo uvjerljivih razloga. Odgovor na nestabilnost regije integracija
je u NATO. Zato vjerujemo da su integracije interes cijele regije i
Europe, jer svaka nestabilnost ove regije znači i nestabilnost Europe.
Mi smo napravili integracijski plan za EU 2008. do 2012. godine,
smatrajući da u tom vremenu možemo završiti započete integracijske
poslove. Tijekom posljednje godine događaju se izvjesna usporavanja u
politici širenja EU koja, po mom uvjerenju, nisu dominantno uzrokovana
stanjem u regiji, nego ponajprije onim što se događa unutar same EU.
Rokovi za ulazak u europske i euroatlantske asocijacije, makar zasad,
presudno ne ovise o nama koji živimo ovdje.
Kako tumačite izjavu Erharda Buseka
da, osim Hrvatske, ostatak država zapadnog Balkana u europsku obitelj
treba uvesti u paketu?
– Gospodin Busek je dobar poznavatelj stanja u regiji. Ipak, kod te
njegove izjave smatram da bi bilo dobro i poticajno da Europa ostane
privržena principu dosadašnjih proširenja – principu regate. Da se EU
približava svatko onim tempom kojim je u stanju da u svojoj kući
ustanovljuje europske standarde. Danas je stanje među zemljama zapadnog
Balkana slično, ali nije isto. Zbog toga i nema razloga govoriti o
kolektivnom pristupu stvarima jer na taj način oni koji brže napreduju
trebaju se prilagođavati onima koji su sporiji. To nije poticajno ni za
koga. Suprotno, poticajno bi bilo da najsporiji dobije dodatnu
inspiraciju na primjeru najbržeg koji pokazuje kako je progres moguć.
Držite li da u tom kontekstu i
trenutačno loš odnos između Crne Gore i Srbije zbog priznanja Kosova, a
na kraju i neovisnosti vaše države, na neki način usporava ulazak u
europske integracije?
– Ne mislim da će to usporiti sam proces, ali se slažem s vama da su
dobri odnosi sa susjedima važan element odgovornosti države koja želi
biti dio širih, razvijenih integracija. U ovom trenutku Crna Gora ima
jedino otvoren problem diplomatskih odnosa sa Srbijom.
2.
dio razgovora sa crnogorskim premijerom Milom Đukanovićem
INTERVJU S CRNOGORSKIM PREMIJEROM
