Siječanj je 1992. godine, studen je stisnula netom oslobođeni Pakrac u ruševinama, gladne i ranjene hrvatske vojnike.
– Nakon što sam još jednom iz Bjelovara donio odjeću promrzlim dečkima obišao sam razrušeni grad. Sve je puno mojih bivših učenika, Varaždinaca iz 104. brigade – prisjeća se Ivan Hiti, nekadašnji varaždinski profesor, a tada pomoćnik zapovjednika Operativne zone Bjelovar. Prolazeći bojištem, dolazi do eparhije srpske pravoslavne crkve u Pakracu, tzv. Vladikina dvora. Učenici upozoravaju profesora da je minirano, no on ne može odoljeti zovu kulturnog blaga i hrabro ulazi. U dvoru šokira ga pogled na razbacana umjetnička djela, kaligrafski pisane knjige, inkunabule iz 14. i 15. stoljeća. Hiti ih pokriva i štiti od snijega onime što mu dođe pod ruku. Dio mu učenika predlaže da sve spale.
– U varaždinskoj Gimnaziji i Srednjoj strukovnoj nisam vas učio paliti. Neću vam nikad oprostiti ako to napravite! – kazao im je s autoritetom osobe koja ih je obrazovala te ih zadužuje da paze kako se blago ne bi raznijelo. Potom odlazi u zapovjedništvo u Bjelovar. Zapovjedniku Miroslavu Jerzečiću referira stanje na terenu i spominje blago na koje je naišao.
– Ustao je i rekao mi da imamo puno ranjenih i mrtvih te dodao da nema vremena sad misliti na knjige i umjetnine – tvrdi Hiti, koji je potom nazvao Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku u Zagrebu. Organizirao je prijevoz i iz Pakraca su u NSB prevezena četiri puna kamiona kulturnog dobra prikupljanog stoljećima.
Maknut iz vojske
Profesor Hiti u razgovoru za Večernji list predočio je i potvrdu tadašnjeg ravnatelja NSB-a, Ivana Mihela, od 11. veljače 1992. godine, u kojoj stoji da su \"stručne ekipe NSB-a i Zavoda za zaštitu spomenika kulture dva puta obavile uviđaj, evakuirale i transportirale u Zagreb knjižnu i drugu građu iz eparhije u Pakracu.\"
No tu počinje njegova kalvarija.
– Doznali su odmah i javili da nisam pogodna osoba, da mi se ne može vjerovati jer se više brinem za knjige i kulturno dobro nego za vojnike. Maknut sam s mjesta pomoćnika i iz vojske – rekao je Hiti te dodao kako se nikad poslije više nije uspio zaposliti.
– Čedomil Cesarec, tadašnji zapovjednik Kriznog štaba u Varaždinu, tek mi se prije dva mjeseca ispričao za tadašnji postupak i što sam ostao bez posla. Nije mi priznat ni oštećen sluh od detonacija – prisjeća se Hiti, koji je danas u mirovini, živi u Sračincu pokraj Varaždina i piše novi udžbenik.
Slaba mu je utjeha Spomenica Domovinskog rata, koju je potpisao prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Najviše mu je priznanje ovih dana uručila Srpska pravoslavna crkva! U hramu Svetog Save u Beogradu patrijarh Irinej uručio mu je Orden cara Konstantina, najviše njihovo priznanje.
– Svako nacionalno blago i svako umjetničko djelo je svjetska baština te smo je dužni na sve moguće načine spašavati – kazao je Hiti. One koji su ga progonili podsjeća da je istom prilikom spasio i svu građu pakračke knjižnice, organiziravši prijevoz u Bjelovar, što se također vidi u potvrdi ravnatelja NSB-a.
Donirao ušteđevinu
Najviše mu smeta ideja da nije mario za ranjenike, nego samo za kulturu.
– Moj otac prošao je Križni put i nikad se od njega nije oporavio. Stoga sam dobrovoljno pošao u Domovinski rat, smatrajući to svojom obvezom – rekao je Hiti.
Iz svoga je džepa, kaže, izvadio i petnaest tisuća njemačkih maraka životne ušteđevine i dovezao vozilo za prijevoz ranjenika iz Njemačke, kao i dijelove za popravak drugih vozila, kupovao je namirnice za pučku kuhinju u Varaždinu, što nam je sve dokumentirao potvrdama različitih službi.
>> Izbačen iz HV-a jer je spašavao imovinu pravoslavne crkve
bravo,bravo mi moramo biti svijetli primjerak