U raspravama oko presude Ustavnog suda, koja je ukinula neke zakonske članke kako bi omogućila udomljavanja djece istospolnim životnim partnerima, isticale su se uglavnom dvije stvari: kako je riječ o velikom napretku sloboda u Hrvatskoj ili, pak, da nisu prikladni za udomitelje zbog homoseksualne spolne orijentacije. Što se drugoga tiče, u svijetu, pa i u Hrvatskoj, ima vrlo mnogo ljudi koji su roditelji, skrbnici ili odgojitelji djece, a homoseksualni su; na svijetu nema ništa nova, novo je da se o tome govori javno.
Što se sloboda tiče, međutim, nastupila je velika novost, i to vrlo loša. Ustavni sud je osporio određene zakonske odredbe jer želi “svim osobama pod jednakim uvjetima omogućiti sudjelovanje u javnoj usluzi udomljavanja”. Ponovit ću polako: javna usluga udomljavanja. Nema sumnje da država mora nadgledati kako se tretiraju udomljena djeca – kao što se treba nadgledati postupke prema svoj djeci uopće – ali sasvim je pogrešno definirati dom samo kao javni prostor. Dom je u Ustavu zajamčeno nepovrediv: u njega ne smije ući policija bez sudskog naloga, a članovi obitelji ne moraju svjedočiti jedni protiv drugih na sudu. Kao što je to prije sto godina rekao engleski pisac G. K. Chesterton, dom i obitelj su država u državi, zadnja oaza slobode u kapitalističkoj državi.
Nije to zato što sloboda ima sve manje, nego dobivamo slobode koje nam ne trebaju, a ne dobivamo one koje trebamo. Imamo sve više spolnih sloboda, pa možemo živjeti s kim i kako hoćemo, formalno ili neformalno, u partnerstvima ili bez njih, ali ne možemo živjeti od svoga rada. Država se ljubazno skrbi za naš seksualni život, ali nije ju briga da dobijemo stambeni kredit s 2 posto kamata ili pristojnu mirovinu – jer je ovo prvo manje košta. Žena ima sva prava na pobačaj, koja se čak kane proširiti, ali nema pravo na to da se nakon porodiljnog dopusta vrati u poduzeće i da joj plaća i karijera ne trpe zbog majčinstva – jer državu pobačaj manje košta.
Kapitalizam ne želi obitelji nego samo radnike – to jest dužničke robove koje od bankrota dijeli samo jedna plaća. Jedan naš poznati menadžer priznao je da u njegovom šoping centru ima zaposlenika koji 20 godina nisu imali slobodan vikend – a sve u ime slobodne trgovine. Sloboda je kao i novac – nema je za sve dovoljno; mora se jednima uzeti da bi se dalo drugima. Superbogataši usisavaju novac ljudima, a država slobodu.
Kapitalistička država je cinična prema proizvodnji djece ponajprije zato što je to loš biznis. Raditi naporno 20 godina, ulagati bezbrojne neplaćene sate i noćni rad, plaćati odjeću, hranu, instrukcije i terapije, da bi se na koncu proizvelo kakvo-takvo ljudsko biće, pa to je totalno neisplativo. Zbog toga je obitelj neugledna, a ugledni su oni koji se prošeću crvenim tepihom, snime spot na YouTubeu ili tvitaju nešto o politici. Naša država čak odbija priznati da obitelj postoji – pa u zakonu uopće ne postoji definicija obitelji – i to zato što država nije u stanju proizvoditi ljude pa ignorira one koji to jesu. Hiper regulirana država ne podnosi ni to što je obitelj iracionalna veza privrženosti i odanosti. Obitelj je utemeljena na fatalnoj privlačnosti muškaraca i žena, koji se s ljubavlju i žudnjom muče i u njima uživaju, a djecu u pravilu rade u zbrkanim, kaotičnim i katkad nehigijenskim uvjetima te su za nju u pravilu psihički nezreli, pedagoški neobučeni i financijski nesposobni.
Država građene promatra samo kao pružatelje usluga te se proglašava nadležnom za njihov nadzor. Zato i želi učiniti dom javnim – kao što je javno postalo i mjesto u ženinu tijelu gdje djeca nastaju – a to je nehotično odao i predsjednik Ustavnog suda. Dajući izjavu za televiziju Miroslavu Šeparoviću omakla se omaška u kojoj je rekao istinu. Objašnjavajući odluku da istospolni parovi mogu također udomiti djecu, rekao je da je to učinjeno kako sud ne bi “napravio štetu samim korisnicima izvlaštenja”, a onda se ispravio i rekao “ovaj, udomiteljstva”.
Ustavni sud ukinuo je neke odredbe zakona da bi izvlastio dom obiteljima i pretvorio ga isključivo u javni prostor, ali nije ukinuo odredbe zakona koje omogućuju da se Tomislav Horvatinčić sunča na samoborskom trgu umjesto da bude u zatvoru. Nema proturječja u tome. Dotični špekulira nekretninama te javno pretvara u privatno, a žive u mrtve – što sve isto radi i država, samo na veliko, a on na malo. Ustavni sud ukida slobode obiteljima i daje ih pojedincima. Da, i to radi država.
Već sam pisao da je, sudeći po svemu što se događa, udomljavanje djece svrstano u sferu javne nabave. Nije to čudno jer je u svijetu i rađanje (posvajanje) djece pretvoreno u trgovanje. Uskoro će ta praksa, u ime sloboda, doći i u Hrvatsku pa nije čudno da Upravni i Ustavni sud treniraju i pripremaju se za praksu. Pod geslom - veži konja gdje gazda kaže! U svemu tome narod je - marginalna skupina.