Tamo gdje prestaje asfalt, kroz visoku šumu i provaliju s obje strane, vijuga uzbrdo makadamski put. Počinje bar četiri kilometra prije ulaza u Milinac, a vodi i kroz cijelo selo. Nema tu puno kuća, a i raštrkane su. Čuju se traktori, motorne pile, lavež ponekog psa koji najavljuje pridošlice. Ali nema, upada odmah u oči, razigranih mališana koji skakuću po prašini u vruće ljetno dopodne. Pune četiri godine u selu nije bilo nijednog đaka, no od jeseni će u školski autobus za Levanjsku Varoš, općinsko središte, sjesti dvije prvašice. Andreja Špernoga i Petra Maričak već su pripremile torbe.
– Veselim se školi, pisat ću, crtati, učiti. Nije to teško – započinje Andreja.
– Čekaj, čekaj, pitat ću te za koji mjesec... – bocka je majka Nikolina.
Nestrpljivo Andreja iščekuje i nove prijatelje, a s Petrom se još otprije često igra.
– Ne zanimaju nas lutke, trčimo i družimo se po ulici.
Obitelj joj živi od poljoprivrede, kao i većina mještana u Milincu, pa i cijeloj općini Levanjska Varoš nedaleko od Đakova.
– Kupili smo knjige, čekamo još radne bilježnice. Neće nam biti lako sve to plaćati, ali izgurat ćemo nekako – optimistična je mama Nikolina.
Andreju i Petru na nastavu će voziti manji školski autobus s 18 sjedala koji “pokriva” cijelu općinu. Pješke bi im trebalo najmanje sat vremena, a i rijetko bi se koji roditelj usudio pustiti dijete od šest i pol godina samo kroz šumu.
– Da mora pješke, ne bi ni mogla ići u školu! – rezimira to spretno mala dječja glavica, Petrin mlađi brat, petogodišnji Petar. Sramežljiva se seka na sve to samo smješka iz prikrajka.
– Znam napisati mamino i tatino ime, bracino... – nabraja Petra.
Tata joj je zaposlen, mama je domaćica, uzgajaju svinje i ovce. Ne planiraju ostati u Milincu, preselit će se u Levanjsku Varoš.
– Škola je tamo, liječnik, sve što nam treba – objašnjava mama Monika.
Tri puta više umrlih
Svakom novom đaku veseli se Mate Knežević, ravnatelj OŠ Silvija Strahimira Kranjčevića u Levanjskoj Varoši.
– Posljednja je učenica iz Milinca završila osmi razred još 2012. – gleda on u svoje zapisnike. A zapisnici njemu ni ne trebaju. Ravnatelj “starog kova”, s ravno tri deseteljeća staža na tom mjestu, sve sipa iz glave, kao iz rukava.
– Pa povjesničar sam... – smješka se on. Školskim će mu hodnicima u rujnu trčati 80 djece. Kada je tek stigao 1986., bilo ih je 130. Čak osam okolnih sela gravitira istoj školi. Doduše, iz Ovčare već 30 godina nisu imali nijednog đaka.
– Trebao se prije 20 godina upisati jedan prvašić, ali se na koncu odselio – prisjeća se.
“Bijela kuga” i nizak natalitet poharali su cijelu Hrvatsku. Prvašića je u našoj zemlji čak 1375 manje nego lanjske jeseni, demografi su zabrinuti. A u Slavoniji je ta alarmantna i neumoljiva statistika možda i najočitija. Ravnatelj Knežević u svoju je statistiku zabilježio i kako je školske godine 2014./15. rođeno sedmero djece, a umro je 21 mještanin u toj općini s nešto manje od tisuću duša.
– Tri je puta više umrlih. Rijetki su svatovi, rođenja – dodaje.
Deset je đaka, u prosjeku, po razredu. Još pretprošle jeseni prosječno ih je bilo 14 po generaciji, a danas im je to rekordan broj. Četrnaest đaka sjedit će, naime, u klupama petog razreda. Najviše će praznih stolaca pak biti u trećem razredu, gdje je samo sedam učenika. Među njima je i Dragana Petrović iz Paučja. Na putu do škole društvo joj je prve dvije godine pravila sestra Nada, koja je taman završila osmi razred.
– Neće mi biti teško bez sestre, neću ostati potpuno sama, još jedna curica iz sela ide u školu, ali mlađa je godinu dana od mene – kaže nam Dragana.
Hranili smo lani besplatno trećinu naše djece u školskoj kuhinji, a cijena je 3,5 kune pa je jasno kakva je situacija
Vrlo je dobra učenica, najdraži joj je predmet tjelesni odgoj, a najomraženiji – glazbeni.
– Ne volim pjevati. Pjevala sam jedino kad smo išli na izlet, cijeli je autobus pjevao pa sam morala i ja – govori simpatična djevojčica. Iz kreveta iskače već u 6.15 sati, u jutarnjoj smjeni, pa se 25 minuta trucka u autobusu do škole. Ni to joj nije muka.
– Jedva čekam početak nastave jer ću smjeti sve raditi sama, pa i ići u trgovinu. U našem selu nema trgovine, nekad je bila – opisuje.
Zaputimo li se pak na drugu stranu, prema Ratkovu Dolu, svu školsku djecu srest ćemo u jednoj jedinoj kući. Igor Momčilović će u peti razred, seka mu Andrea u sedmi, a brat Dejan u osmi. Njihova majka Daliborka u školu je, usporedbe radi, išla s 12-ero djece. Ravnatelj Knežević vjeruje kako bi, da nije bilo rata, danas upisivali još manje djece u tamošnju školu.
– Doselile su se ratnih godina brojne obitelji iz Bosne, iz Posavine, ali i Travnika, Teslića. Djedovi su im i očevi 80-ih godina bili šumski radnici po Slavoniji pa su, kada se zapucalo, doveli u đakovački kraj svoje najmilije.
Nova škola u V. Rastavcu
Posao je danas, nažalost, privilegij za rijetke. Dramatičan je podatak kako je zaposleno tek 20 posto roditelja njihovih đaka! Poljoprivredni je to kraj, no od zemlje pristojno mogu živjeti tek dvojica-trojica jačih poljoprivrednika.
– Hranili smo lani besplatno trećinu naše djece u školskoj kuhinji, a cijena je 3,5 kune pa je jasno kakva je situacija. Šezdeset posto učenika putuje pa ih doma nema od 6.30 do 14 sati, što će jesti za to vrijeme – ističe Knežević.
Takva gospodarska slika krivac je i što ima roditelja koji ne puštaju djecu u srednju školu.
– Živi se od, kako mi kažemo, kirijašenja. Mladići odlaze u nadnice u drva, zarade 200-300 kuna, kad potroše, ili popiju ili odu. Znali su nam i osmaši izostajati jer roditeljima pomažu praviti drva – prikazuje nam ravnatelj.
Sama školska zgrada svijetla je točka – sagrađena je 1999., a ukinute su tada i područne škole u toj općini. Imaju i najviše računala po glavi u županiji – njih 24 na 80 đaka.
Zaviri li se u učionice u Virovitičko-podravskoj županiji, slika je slična. Jedan jedini đak od jeseni će čuvati Područnu školu u Humljanima. Alen je učenik četvrtog razreda, a on i učiteljica sami su u cijeloj zgradi.
– Sam je, ali nastava se održava sasvim normalno. Nemaju jedino dvoranu za tjelesni odgoj pa njih dvoje vježbaju u učionici ili, ako je lijepo vrijeme, odšetaju do igrališta – opisuje Kristina Krmpotić, ravnateljica matične OŠ A.G. Matoša u Čačincima.
Zanimljivo je pak kako se u 20-ak kilometara udaljenijem Velikom Rastavcu – gradi nova učionica zbog povećanja broja učenika.
