Jedna je žena objavila bijesan tekst na forumu. U tom se tekstu ta dvadesetšestogodišnjakinja pozabavila svojom percepcijom nepravde: kako Vlada može poticati rast nataliteta, a ne osigurava domove za rastuće obitelji? Ne, gospodo! Ona ne želi djecu dok joj Grad ne dodijeli stan!
Novine su pune članaka o parovima koji odgađaju zasnivanje obitelji dok je situacija nestabilna. Pretpostavljam da pritom misle na ekonomske prilike, međutim, moglo bi se raditi o bilo kojem lokalnom ili globalnom problemu. Bojim se da će se ti parovi načekati jer nema idealnog trenutka za proširenje obitelji.
Dugi periodi blagostanja, sigurnosti i mira predmet su književne i povijesne fikcije. Ako je takvih perioda uopće i bilo, nisu dugo trajali, a omeđivali su ih dugi periodi rata i gladi. Unatoč kugi i prljavštini, postojale su mnogočlane obitelji. No i s privilegijima suvremenog života Hrvatska danas ima četvrt milijuna stanovnika manje nego prije deset godina. Smrtnost i emigracija odigrali su ulogu u ovom procesu, ali pridonijeli su i ljudi koji očekuju da im država riješi sve probleme te ekstreman strah od rizika. Sve je to dovelo do tužnog modernog straha od djece.
Tijekom povijesti hrvatske su žene rađale brojnu djecu (u spavaćim sobama, ne u bolničkim krevetima), dok im je pred vratima bjesnio ovaj ili onaj rat. Žene su rađale dok su se njihovi muževi borili, dobrovoljno ili ne, protiv agresora ili boce. Nije bilo kolektivnih ugovora, mirovina, a ni bonusa kojima plaćamo godišnje odmore. Međutim, nije bilo ni straha od života.
Ljudi su radili u poljima i molili se za kišu dok su im susjedi krali svinje i kokoši. Bilo je i suše koja je uništavala usjeve. Nekada je kiše bilo previše pa bi usjevi istrunuli. Ponekad su Vladini “stručnjaci“ inzistirali na poticanju uzgoja pamuka, a zatim bi zapuhala moćna bura i odnijela jedini izvor prihoda u more (istinita priča). Ljudi su plakali, molili se, tražili pomoć od obitelji i prijatelja – i uglavnom su preživljavali... i rađali djecu. Život je bio težak, ali je života bilo. Da su naši preci čekali mir i blagostanje, Hrvati bi izumrli još prije 1300 godina.
Sasvim je normalno pribojavati se neizvjesne budućnosti, ali nije zdravo da takav strah upravlja našim životom. Djecu ne zanima koliko nam je stan velik. Nije im bitno je li stan unajmljen. Čak im ni igračke nisu toliko bitne. Roditelji diljem svijeta zijevaju u čudu kad njihovu dragu, slatku dječicu više razveseli papir u kojem su darovi zamotani nego sami pokloni pod božićnim drvcem. Govorim iz iskustva i odgovorno tvrdim da je našoj djeci najvažnija naša ljubav i pažnja, a za to ne treba novac, velik stan ili Vladina intervencija.
Mnogo je problema u Hrvatskoj izvan naše kontrole, ali odluka o osnivanju obitelji nije jedan od njih. Ne trebaju nam Vlada, demografi ili poticaji Europske unije kako bismo revitalizirali svoju naciju. Svi posjedujemo tehnologiju za održanje obitelji, samo moramo ponovno skupiti hrabrost i iskoristiti je.
Ako netko čeka poreske obveznike da mu kupe stan a da bi imao djecu, onda je to njegov problem.