Razgovor s Đurom Dečakom, koji intervjue daje iznimno rijetko, pravi je profesionalni ulov. Zanimljiva je to igra riječi s obzirom na to da je povod ovog razgovora njegov (re)izbor na čelu Hrvatskog lovačkog saveza, kojim upravlja već 20 godina. S umirovljenim general-pukovnikom HV-a, šefom najbrojnije braniteljske udruge i bivšim saborskim zastupnikom HDZ-a razgovarali smo o previranjima na političkoj sceni, o odlasku iz stranke koju je stvarao, Domovinskom ratu i, dakako, strasti prema lovu.
Ima li istine u onoj replici iz filma “Balkanski špijun” kada vaš imenjak Đuro Čvorović, kojeg je sjajno utjelovio glumac Zvonko Lepetić, kaže: “Ubojstvo u lovu ne podleže Krivičnom zakonu, u našem selu, kad neko nekoga mrzi, samo ga pozove u lov”...
...pa se dogodi nesreća...ha ha ha... ma ne, nema toga kod nas.
Šesti ste mandat na čelu Hrvatskog lovačkog saveza, to je pošlo za rukom još jedino Bandiću na čelu Zagreba. Čime ste zadužili svoje članstvo?
Još prije 20 godina, lobirajući kod predsjednika Tuđmana, spasio sam Savez od gašenja. Te 1998. bili smo “u crvenom” više od četiri milijuna kuna, a danas smo jedan od najbogatijih Saveza u Europi. S početnih 32 tisuće članova udvostručio sam članstvo pa danas imamo 62 tisuće lovaca. I još nešto na što sam ponosan: mojim dolaskom prestalo je strančarenje. Uopće od članova ne tražimo podatak jesu li članovi neke političke stranke i zato smo ostali zajedno. Tamo gdje se stranke upetljaju... sve se to ruši kao kula od karata.
Smeta li vam što dobar dio javnosti ima predodžbe o lovu kao o ubijanju nedužnih životinja?
Ma u pitanju je nepoznavanje materije jer ljudi ne znaju da je lovac onaj koji održava ravnotežu. Kada čovjek umre, njega se pokopa, a zamislite što bi bilo s divljači da samo tako krepava, da tako kažem, i tada postaje žarište bjesnoće. Ne odstreljujemo mi ono što nama padne na pamet, nego postoji odstrelni plan na temelju priploda i prirasta, mi matematički znamo što se može odstrijeliti da bi se održala ravnoteža jer kada ne bi toga ne bi bilo... Evo, u Sesvetama i Dubravi divlje svinje i čagljevi već ulaze u naselja, a i lisica se već udomaćila.
Na koje ste trofeje ponosni?
Davno sam izgubio interes da brojim trofeje, ali imam lijepu kolekciju jelenskog rogovlja na koju sam ponosan, iako zadnjih deset godina nisam odstrijelio nijednog jelena ni srnjaka, samo divlju svinju jer je postala štetočina. Lovim često, ali ne zbog lova, odstrela ili pucanja, nego zato što sam čovjek prirode koji svaki slobodni trenutak provodi u prirodi, zajedno s prijateljima veteranima Domovinskog rata. Zakupili smo lovište kod Donjeg Miholjca i svaki sam slobodni vikend tamo, šećem se uz Karašicu koja protječe, baš kao što ona pjesma kaže, ispod prozora lovačke kuće. A u prirodu se ne ide bez oružja, tamo se pojavljuju štetočine i razne potrebe. Nisam protiv onih koji love na drugim kontinentima, ali ljepotu koju ima Hrvatska nema nitko u svijetu.
Stječe se dojam da je lov rezerviran za moćne i uspješne, poput Ivice Todorića, Nadana Vidoševića, generala Markača i Lucića... je li tome tako?
Ma ni govora. Moj je moto, kao i ljudi s kojima već 20 godina vodim Savez, sačuvati modalitet lova po principu “s oca na sina”.
A kako državna lovišta moraju ići na javni natječaj, onda se tu pojavljuju ljudi dubljeg džepa koji to mogu financirati. Nemamo ništa protiv njih, naravno, ali okosnicu čini to da je čak više od 90 posto naših lovaca ljubav prema lovu naslijedilo po principu “s oca na sina” vodeći računa da to prenesu i na svoje unuke.
Todorić je 20 puta bio na naslovnici vašeg Lovačkog vjesnika. Je li uistinu tako dobar lovac ili su u pitanju lovačke i druge priče?
I ne samo Ivica, nego i njegov otac Ante i mlađi i stariji sin, svi su entuzijasti i zaljubljenici u lov. Ja sam bez obzira na sve ove napade na Todorića ostao njegov prijatelj i danas. Ne ulazim u njegovo financijsko poslovanje, ali prijatelja se ne odričem, a za lovstvo u Hrvatskoj učinio je strahovito puno. Lovište Garjevica, kojim je Todorić gospodario, bilo je prije desetak godina proglašeno najboljim na svijetu. On je tu zaista ulagao, okupio je na jednom mjestu najkvalitetnije znalce iz lovstva iz bivše Jugoslavije. Njegov je medvjed bio osmi ili deveti na svijetu, odmah iza prvih sedam Ceausescuovih. Todorić živi za to, u svaki lov ide s toliko adrenalina i s visokom dozom iščekivanja.
Je li dr. Tuđman bio lovac?
Ne, pokušali smo ga zainteresirati, čak smo mu kupili i pušku i odijelo pa je jednom čak i prihvatio jedan diplomatski lov 1994. godine. Sve smo pripremili da bi se to dogodilo u lovištu Mačkovac, ali onda mi je Tuđman rekao: “Znaš, ne bi bilo primjereno da u ratnoj situaciji diplomati s puškama idu po Hrvatskoj” i onda otišao brati mandarine na Brijune. To me malo naljutilo, ali danas mislim da je dobro prosudio i da to ne bi bilo primjereno u to vrijeme.
Zašto ste se povukli iz politike?
Kada je gospođa Kosor bila predsjednica stranke i Vlade, a ja saborski zastupnik u trećem mandatu saborskog zastupnika i jedan od kreatora Fonda hrvatskih branitelja, politika moje tadašnje stranke odlučila je da se Fond ugasi tako da svaki branitelj povuče svoj dio sredstava. To uopće nije bio cilj kada smo formirali Fond jer smo smatrali da on treba biti dobro iz kojeg ćemo na temelju dividendi financirati djecu hrvatskih branitelja. U to vrijeme Fond je vrijedio 4 milijarde i 400 milijuna kuna i tada je počeo raspašoj pa sam otišao iz revolta. Danas je pao na niske grane, dakle, bio sam u pravu.
Više niste član HDZ-a?
Mislim da nisam. Tada sam napisao odluku da me se briše iz evidencije i nikada nisam dobio odgovor. Bilo je to vrijeme Sanader odlazi, ne odlazi i ja sam se povukao. Nisam se želio priklanjati ovome ili onome. Nikada nisam bio rob autoritetima, takav sam bio, takav ću i ostati.
Kao jedan od veterana i osnivača stranke, kako gledate na Plenkovićev HDZ? Je li preliberalan za vaš ukus?
Malo je preliberalan, ali dobro vodi stranku. Ne treba zaboraviti da je Plenković preuzeo HDZ kada je bio duboko u blatu, kada je bilo zaista nevjerojatno očekivati da može pobijediti na izborima.
Je li vam zamislivo da u vaše vrijeme dio saborskog kluba okrene leđa predsjedniku stranke, kao u slučaju Istanbulske konvencije?
U moje vrijeme to se nije moglo dogoditi: predsjednik države bio je i predsjednik stranke i bilo kakav vid neposluha jednostavno nije dolazio u obzir. Tuđman je bio svjestan vremena u kojem se živi i tempa u kojem se moraju donositi odluke jer nije bilo vremena i to je moja zamjerka ovoj Vladi, ali i onoj prošloj. Rekao sam i Milanoviću svojedobno: “Dajte se pokrenite, bogati, funkcija podrazumijeva i odgovornost i odluke”. To je moja zamjerka, ta tromost da se krene u okršaj, zato nas malo i kritiziraju iz svijeta, a daje se, naravno, materijala i opoziciji pa smo tu gdje jesmo.
Što se to dogodilo HDZ-u da im većinu čuvaju Saucha i manjinci?
Bio sam tri mandata u Saboru i znam koliko je teško okupiti kvorum kada imate 10, 15 ljudi više od potrebnog. A ovo danas, pa to je balansiranje na žici. Znate, ja se Plenkoviću divim na živcima. Ne bih imao živaca za to da te manji od tebe ucjenjuju. Mislim da će on vrlo brzo morati povući crtu i krenuti na izbore pa da vidimo ima li mandat ili ne.
Slijedi li nam koalicija HDZ – SDP?
Ona predstoji Hrvatskoj prije ili poslije. Mi moramo skupiti tu pamet, pa nas je četiri milijuna, Bože moj, svaki europski grad brojniji je nego svi Hrvati zajedno. Naravno da sam za veliku koaliciju. Ne kažem da će se dogoditi danas, ali dogodit će se.
Ne može vas se vidjeti na obilježavanju obljetnica važnih operacija?
Više je razloga. Prvi je što sam imao problema s nogama, a tamo kamo idemo mora se stajati, ali to nije bilo presudno. Presudno je to što se to pomalo ali sigurno pretvaralo u političke manifeste. Bio sam primjerice na Dan oslobođenja u Moskvi, bio sam u Parizu itd. i nigdje se dužnosnici ne obraćaju onima koji slave, da tako kažem, nego ih pozdravljaju. Kod nas, redoslijed je obrnut. Pri polaganju vijenaca dužnosnici trče prvi ispred branitelja, roditelja i djece, i to sam svojedobno bio sugerirao Ivi Josipoviću, pokušao sam i Mesiću to objasniti, ali jednostavno nije išlo i onda sam rekao: “Ako ja trebam slušati što sam ja radio sa svojim ljudima u ratu od vas koji niste ratovali, onda na tim manifestacijama neću sudjelovati”. Mi nećemo biti publika na političkim predavanjima, i to stranačkim. Ja to ne dopuštam.
Mnogi branitelji i danas žive u 90-ima, jeste li vi jedan od njih? Razmišljate li često o Domovinskom ratu?
Ponosan sam jer imam izuzetno bogat ratni put, ali ne živim u ratnom vremenu. Rekao sam predsjedniku Tuđmanu da ne želim živjeti ni od politike, jer je politika najprljaviji posao, ni od uniforme. Nudilo mi se puno toga, ali smatrao sam da sam svoju povijesnu ulogu odigrao kada sam predao zonu odgovornosti na istočnom ratištu gdje sam bio zapovjednik od 1992. do 1997. i završio proces mirne reintegracije, ali nisam želio mirovinu iako mi ju je predsjednik nudio. Domovinskog rata sjetim se samo onda kada netko od onih kojima je netko okrenuo leđa traži od mene pomoć, zato sam i predsjednik Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata koja broji 230 tisuća članova, još od 1994.
Pod kojim ste okolnostima u prvim danima rata izvedeni pred Vojni sud JNA zbog optužbi da ste krijumčarili oružje i organizirali pobunu protiv SFRJ?
Bio sam jedan od zaduženih za projekt naoružavanja jer je politika znala da ćemo oružjem morati obraniti netom dobivenu državu. Prvo naoružanje kupovano u Mađarskoj išlo je preko Virovitice, no taj se projekt, naravno, nije mogao sakriti jer na granici s Mađarskom tada je bila ne samo policija, nego i vojska. “Provaljeni” smo i ja sam 23. siječnja uhićen, točnije, oteli su me na izlazu iz stana niški specijalci. Odvezli su me u Zagreb na Borongaj helikopterom pa u Gajevu 30 na Vojni sud i tu sam proveo 116 dana.
Nakon torture u vojnom zatvoru utvrđena vam je invalidnost.
A, čujte, skoro četiri mjeseca proveo sam u samici. Sve policije svijeta, pa i vojne policije imaju iste metode. Prvo vas pokušaju kupiti, nagovoriti, a onda se primjenjuje i fizički obračun. Ali sve čovjek izdrži. Kada sam nakon velikih prosvjeda izišao 20. travnja, dočekalo me svih mojih 780 naoružanih dragovoljaca. Nastavio sam s naoružavanjem HV-a tijekom cijelog rata.
Vaši kritičari kažu da ste jedan od onih koji je sudjelovanje u ratu poslije dobro naplatio.
Ako misle na nekakvo materijalno bogatstvo, moram reći da sam bio bogatiji prije nego sam ušao u rat. Vozio sam Mercedes i imao svoje lokale, dakle, nisam ja došao kupiti kaput ni u rat ni u vojsku. A moje bogatstvo leži upravo u prijateljstvu ljudi do kojih mi je stalo, a gotovo sva proizišla su iz rata.
Kako to da niste među 12 generala, potpisnika otvorenog pisma, koje je umirovio Mesić?
Samo zato što tada nisam bio u Zagrebu, inače, potpisao bih i ja, apsolutno. Bio sam jako dobar prijatelj s generalom Bobetkom, bio sam mu jedno vrijeme i zamjenik i podržavao sam to. Nije to bio pokušaj vojnog udara kako se to željelo prikazati i mislim da je tada žestoko oštećena hrvatska vojna scena, jer je Mesić umirovio najbolje ljude iz zapovjedništva gardijskih brigada. Nijedna kadrovski mnogo bogatija država ne bi si mogla priuštiti takav odljev kakav je Mesić napravio prema tim ljudima.
Kako to da vas nije bilo na prosvjedu u Savskoj?
Mi smo se pismeno očitovali da podržavamo prosvjed, ali ne možemo i ne želimo biti nikakva paralelna vlast. Poštujem one kojima je naš narod slobodnom voljom iskazao povjerenje i to moramo prihvatiti kao realnost. Tijekom dva mandata bio sam predsjednik Odbora za europska pitanja Svjetske veteranske federacije i znam kakvi su odnosi država prema vojnoj populaciji. Ovo što je naša država napravila za naše branitelje, to je sam vrh: zbrinuti su nam invalidi, roditelji, djeca. Eh, sada, može li se i treba li se više... Pa, naravno, na temelju platežne mogućnosti to se i radi, ali u situaciji u kojoj se država nalazi svatko treba podnijeti svoj dio tereta. No, skrb za stopostotne invalide apsolutni je imperativ i zato sam tada dao potporu Đuri Glogoškom i ekipi.
No bilo je negativnih reakcija kada ste u jeku prosvjeda, zbog pitanja univerzalne jurisdikcije, sjeli sa Zoranom Milanovićem.
Tog premijera izabrao je hrvatski narod i nisam imao s kime razgovarati nego s njim. Žao mi je što se do danas to pitanje nije riješilo, zbog toga već deset godina ne smijem napustiti Hrvatsku jer se nalazim na nekakvom famoznom spisku Save Štrpca, no dok ja dokažem da ja nisam bio tamo gdje on tvrdi da jesam, tko zna što može biti. Nadam se da bi ova Vlada mogla riješiti ovo pitanje jer nisam samo ja u pitanju, nego tisuće ljudi.
Kako to da danas branitelji nisu na ulicama, premda život u Hrvatskoj nije nimalo lakši, samim time ni položaj branitelja?
A vjerojatno su naklonjeniji desnici nego ljevici, uostalom, pod HDZ-om smo ratovali. Od 1990. do 2000. predsjednik države bio je i predsjednik HDZ-a, to je bio politički okvir kroz koji smo mi prošli ovaj rat i vjerojatno takva povezanost živi i danas pa se više uspijeva dogovorom nego prosvjedima.
Slažete li se s tezom da su branitelji često korišteni u dnevnopolitičke svrhe?
Ako to uzmete kroz prizmu da se o braniteljima najviše govori na predizbornim skupovima, onda ispada da su oni roba za potkusurivanje. No, čim se zasjedne u klupe u Saboru, onda se na branitelje zaboravi. Iako, ponavljam, malo je koja zemlja u svijetu toliko učinila za svoje branitelje.
Posjećujete li koncerte grupe Vatra čiji je frontmen sin vašeg brata, vaš nećak Ivan Dečak?
Nisam u prvim redovima, ali drago mi je da je Ivan uspio. Jer, ipak, probiti se iz malog mjesta poput Virovitice, iz provincije, znači uspjeti, a posebno mi je drago jer sam mu ja uvijek pružao potporu u karijeri, iako su njegovi roditelji povremeno bili protiv toga. Ali Ivan je bio ustrajan i polučio je rezultate na koje može biti ponosan, kao i svi mi.
Znate li da vas zovu Boy George (engl. George = Đuro, boy = dječak)?
Znam, i slušam povremeno njegovu glazbu, kao i u mladosti. Iako, znate, nemamo iste sklonosti.
I nakon partije, partija. Bezrezervna odanost vođi... dok ga se ne smijeni. Što reći? Potpis na referendumsku incijativu.