Početak nije bio nimalo obećavajući, oluja Nemo pogodila je istočnu obalu SAD-a, a najviše Boston u kojem je u manje od 48 sati pao metar snijega.
Jedan Facebook prijatelj, nakon moje objave o odlasku na Harvard Kennedy School na program \"Leading Economic Growth\", napisao mi je da se i vrijeme urotilo protiv našeg gospodarskog rasta.
Umjesto avionom, stigao sam u Boston autobusom iz New Yorka, samo nekoliko sat prije početka programa, koji se pretvorio u najbolje obrazovno iskustvo u životu. A uz tri godine na IEDC Bled School of Management (Master of Business Administration) koje su predavali profesori iz cijelog svijeta, pohađao sam seminare od Londona, preko Pariza do Barcelone.
Ali ništa dosad nije bilo kao ovih šest dana na Harvardu. Razina predavanja i komunikacije, znanje i iskustvo predavača, odabir tema i primjera država u tranziciji već su mi prvi dan dali odgovor na pitanje zašto je Harvard, najstarija visokoobrazovna institucija SAD-a, osnovana 1636. godine, desetljećima među nekoliko najboljih na svijetu. Dan počinje u 8 ujutro diskusijama o prošlom danu 47 polaznika iz 26 država podijeljenih u radne grupe, a završava zajedničkom večerom oko 19 sati nakon koje je obavezno čitanje i priprema za idući dan. Lekcije su se izmjenjivale kao na traci, \"Novi načini podupiranja gospodarskog rasta\", \"Znanje i gospodarski rast\", \"Pogodbe vs. pravila – implementacija politika u visokoj definiciji\", \"Industrijska politika\", \"Strukturne reforme\", \" Atlas ekonomske kompleksnosti\", itd.
Posebno me zanimala industrijska politika i zaintrigirao Atlas ekonomske kompleksnosti te dvojca profesora Lant Pritchett i Ricardo Hausmann. Ricardo Hausmann, direktor Centra za međunarodni razvoj i profesor Ekonomskog razvoja na Harvardu, savjetovao je vlade u više od 80 država, a njegov Atlas ekonomske kompleksnosti te Indikatori ekonomske kompleksnosti (ECI) predviđaju potencijal za rast i razvoj država mjereći njihovu produktivnost i znanje. Njegovi indikatori ekonomske kompleksnosti 10 puta točnije predviđaju gospodarski rast od bilo koje druge metode danas. Nažalost, nemamo prostora za dublju analizu Atlasa i Indeksa (www.cid.harvard.edu), ali 26. pozicija Hrvatske upravo potvrđuje hrvatski potencijal o kojem toliko svi govorimo, samo nikako da ga pretočimo u gospodarski rast i rast kupovne moći i standarda naših građana.
Imamo, međutim, prostora za nekoliko rečenica o industrijskoj politici. Uz puno uvažavanje naših turističkih uspjeha i sve većeg rasta, moramo razumjeti da izvoz i to što kompleksnijih proizvoda jedini može osigurati dugoročno održivi, ubrzani gospodarski rast i zapošljavanje te rast znanja i vještina potrebnih za globalnu konkurentnost.
Uvodno moram istaknuti važnost institucija. Slabe institucije nisu u mogućnosti implementirati dobre (ni loše) politike i u takvim zemljama postoji razlika između de jure i de facto politika, a razina dohotka per capita nije visoka.
Gospodarski rast i napredak ovise o institucijama, njihovoj sposobnosti inovacije i prilagodbe, otvorenosti za komunikaciju i produktivnom znanju društva te njegovoj otvorenosti i povezanosti sa svijetom. Što je ta povezanost, tj. umreženost veća, to su gospodarstva diverzificiranija, a društva uspješnija i bogatija.
Stoga ne treba iznenaditi da se bez značajne podrške vlada, industrijsko restrukturiranje i napredak rijetko događaju. Zapravo nema uspješne tranzicijske zemlje bez industrijske politike, budžetski podržanog istraživanja i razvoja, poticaja privatnom sektoru, izvoznih ili kreditnih subvencija.
Nema baš nijednog primjera industrijski uspješne države u kojoj vlada nije imala \"ruke na industrijskoj politici\". Koji su dakle uvjeti i načini?
Kao prvo, javni sektor ima tipično manje i lošije informacije o tržištima i proizvodima od privatnog. Vlade često ne znaju da ne znaju(?!). Dakle, nužna je izravna i otvorena veza i kontinuirana komunikacija javnog i privatnog sektora. Drugo, industrijska politika i poticaji otvoren su prostor za korupciju ili traženje skrivenih renti. Drugo je naravno u suprotnosti sa prvim, ali ne smije postati zapreka nego poticaj za transparentnost i uspostavljanju ravnoteže između oboje – autonomije s jedne i ovisnosti sa druge strane.
Kada je u pitanju industrijska politika, ključan je sam proces. Takav proces koji djeluje u fleksibilnoj formi strateške suradnje javnog i privatnog sektora, dizajniranog skupiti što više podataka kako bi se ostvarili ciljevi, te podijeliti odgovornost za rješenja i evaluirati ishod. Kako bi industrijska politika bila ostvariva, na vrhu mora biti političko vodstvo države. Ako na tren zaboravimo autoritarnost režima, najbolji je primjer vodstvo nad izvozno orijentiranom industrijskom revolucijom predsjednika Južne Koreje Parka 70-ih godina prošlog stoljeća.
Takvo najviše vodstvo ističe značenje industrijske politike, osigurava koordinaciju i nadzor nad administracijom i agencijama te jasno naznačuje odgovornost za rezultat.
Nadalje, nužna su vijeća ili općenito platforme na kojima će se događati stalni dijalog javnog i privatnog sektora. Kako društvo u cjelini treba prepoznati važnost industrijske politike za gospodarski rast i napredak, tim je važnije uspostaviti mehanizme koji osiguravaju transparentnost i odgovornost. A sada nekoliko načela industrijske politike. Poticaji bi primarno trebali biti usmjereni u nove aktivnosti, kako nove proizvode, tako i nove tehnologije za proizvodnju postojećih proizvoda. Moraju postojati jasna mjerila i kriteriji za uspjeh i neuspjeh. Idealno, kriterij za uspjeh trebao bi ovisiti o produktivnosti.
Podrška novcem poreznih obveznika trebala bi biti usmjerena ne primarno na sektore nego na aktivnosti koje moraju imati jasan potencijal \"prelijevanja\", odnosno širenja, kako tehnološkog, tako pojavom niza komplementarnih ulaganja.
Također je jako važno da se autoritet za operativnu provedbu povjeri agencijama koje su kompetentne i čije se ljude neće smjenjivati nakon izbora, ali tim više takve agencije moraju biti strogo nadzirane s jasnim ciljevima i odgovornošću. Zaključujemo da, nažalost, nema jednostavnih, instant-rješenja kako da na brzinu postanemo Finska ili Austrija kao i to da smo na krivom putu. Dobra je vijest da uz golem potencijal koji Hrvatska neosporno ima, postoje znanja, ljudi i načini kako da u sljedećih deset do dvadeset godina postanemo visokonapredna zemlja, iz koje se naši mladi neće željeti iseljavati, nego će se hrvatska dijaspora željeti useljavati. Preduvjet za uspjeh svakako su znanje i obrazovanje, ali ni ono u 21. stoljeću nije dovoljno samo po sebi. Potrebni su vizija i strategija, organizacija i stručni LJUDI koji će ih provesti. Nisu samo tvrtke u međusobnoj konkurenciji u sve kompleksnijem i umreženijem svijetu nego su to i države, odnosno vlade i administracije također.
Potom na red dolazi želja i vjerodostojnost političke elite i njezina podrška promjenama, napretku i održivu razvoju koji u prvom redu ovisi o tisućama zaposlenih, izvršiteljima u državnoj i lokalnim upravama. I njihovoj motiviranosti da provedu i donesu napredak. Mi u HDZ-u mjesecima ponavljamo ono ključno, što je svoju potvrdu dobilo i prošlog tjedna na Harvardu – nema napretka i uspjeha bez izravne, neprekinute i konstruktivne veze javnog i privatnog sektora, iskrene komunikacije i podrške, ali pod stalnim nadzorom javnosti. Barem transparentnost i dostupnost informacija, tehnološki u 21. stoljeću ne bi trebao biti problem. Još jednom naglašavam mehanizme nadzora koji nikako ne smiju biti zapreka promjenama, akcijama pa i riziku od pogreške. I trebamo postati svjesni da posao nikad ne završava nego se posao prilagodbe promjenama i proces re-invencije samih institucija i njihovo unapređivanje mora događati neprekidno i zauvijek.
Na kraju, moramo se početi baviti uzrocima, a ne (samo) posljedicama naših problema. A da bismo to činili, moramo prevladati strah, nadići predrasude, prema sebi i drugima, te vratiti povjerenje, samopouzdanje i nadu!
