Sudeći po naslovima, hrvatske je medije razveselila vijest kako je u siječnju ove godine bruto inozemni dug Hrvatske bio pet posto manji nego u siječnju prethodne godine.
S najvećom radošću dočekana je informacija da su se u inozemstvu najviše, čak šest posto u samo godinu dana, razdužila privatna poduzeća, a čak 416 milijuna eura svojim kreditorima u svijetu vratile su hrvatske banke. Veselju, međutim, nema mjesta.
Vraćanje pozajmica u inozemstvo znak je da za taj novac u Hrvatskoj više nema posla. A posla nema ni za ljude, ako je točno da se samo lani iz Hrvatske iselilo 90 tisuća ljudi, a čak 200 tisuća od zadnjeg popisa stanovništva 2011.
Sve to skupa znači da svi oni koji projiciraju i kreiraju budućnost hrvatskog ekonomskog razvitka mogu posve zaboraviti onu strukturu gospodarstva na kojoj su donedavno temeljili svoje vizije i planove, te početi zamišljati i graditi jednu sasvim drukčiju. Primjerice, Hrvatska ni do sada nije imala previše uspjeha u privlačenju inozemnih ulaganja u proizvodnju za izvoz, a sada ih iz svojih strategija može posve izbrisati. Stranci više ne moraju slati svoj kapital u Hrvatsku kada ljude iz Hrvatske mogu dovesti k sebi, da im rade (i zaradu potroše!) u njihovoj zemlji.
A i Hrvati rado i lako odlaze jer u europskom inozemstvu više nisu ni gastarbajteri ni stranci. Pojam ekonomskog rodoljublja za značajan dio njih promijenio je sadržaj: kao što je to nekoć bila “Ilirija” ili “slavenski jug”, domovina za koju vrijedi raditi i boriti se Hrvatima sada očito postaje i Europska unija. Hrvatska domaća tržišta, čak i s nekim susjednim, i do sada su bila premalena za bilo kakvu ambiciozniju ponudu proizvoda i usluga, i stranci su ih već do kraja osvojili u svim segmentima za koje su znali da imaju potencijal za rast i da mogu biti profitabilni (financije, telekomi, šoping centri, vjetroelektrane...) pa sada i taj svoj angažman mogu samo reducirati. Vidjelo se to već 2013. kada su stranci repatrirali čitavu zaradu (100 posto!) od svojih ulaganja u Hrvatsku, a 2014. odnijeli su kući i više, 120 posto godišnje zarade. Profitabilno je, očito, u Hrvatskoj više nisu imali u što reinvestirati. Kamo onda ide hrvatska ekonomija? Što će tu ostati, što će biti moguće nuditi svijetu za razmjenu? Ostat će ono što se ne može odnijeti: zemljopisni položaj, prirodne ljepote, autoceste, hidroelektrane, plodne oranice, šume i pitka voda, rekreacijske zone... Proizvođači će teže nego do sada morati za sebe pronalaziti tržišne niše.
Ali, to znači da će se Hrvatska u planiranju morati vratiti na primitivnu strategiju “razvoja temeljenog na resursima”.
Nevolja s tom strategijom, u biti rentijerskom, koju je razvijeni svijet odavna napustio, a u Hrvatskoj se već spontano ostvaruje, jest što ona donosi malu zaradu. Možda najveća i najatraktivnija rekreacijska zona u Hrvatskoj, zagrebačko Jarunsko jezero, od ulaznica te sportske i ugostiteljske ponude, u tri desetljeća rada nije bila u stanju niti obnoviti crte na cestama i parkiralištima.
A kak bi bilo da, malo za razliku, neku kolumnu na ovom visokocijenjenom, pardon visokocenjenom portalu napiše npr. Tomislav Horvat, Stjepan , Stipe, Martin....?