Stoljećima nismo trebali promišljati o našem nacionalnom interesu jer je on generacijama bio isti, a to je samostalna i slobodna Hrvatska u društvu zemalja zapadne Europe, u civilizacijskom krugu kojem smo, unatoč pokušajima da nas se svrsta u druge okvire, oduvijek svojom poviješću i kulturom pripadali.
Nakon ostvarenja i obrane samostalnosti te ulaska u euroatlantske integracije, našli smo se u neobičnoj situaciji da moramo postaviti novi nacionalni strateški cilj. U tom pogledu svjedočimo nesnalaženju i lutanju političkih elita iako su stvari poprilično jednostavne.
Jedino snažna ekonomija može zaustaviti odlazak mladih i osigurati im budućnost u ovoj zemlji. Ne postoje održivi mirovinski i zdravstveni sustav bez razvijenog gospodarstva koje ih može financirati. Ne treba ni posebno argumentirati činjenicu da sama obrambena mogućnost države ovisi o njenim ekonomskim mogućnostima, najbolji primjer čega je nužna nabava nove borbene eskadrile ratnog zrakoplovstva.
Drugim riječima, sposobnost našega gospodarstva ishodište je svakog suvislog odgovora na izazove s kojima se ovo društvo suočava, a posebice onih najvažnijih, sigurnosnih, u svijetu obilježenom nestabilnošću. Stoga se razvoj ekonomije nameće kao logičan prvorazredni nacionalni interes. Danas, kada smo velike povijesne zadaće uspješno ostavili iza sebe, konačno imamo luksuz da u toliko željenom miru napore usmjerimo izgradnji prosperitetnoga društva. To podrazumijeva stvaranje snažne ekonomije kao glavnu brigu svake vlade, a sposobnost da se pridonese tom novom nacionalnom interesu kao ključan kriterij pri odabiru ljudi za visoke javne dužnosti.
Utjecaj na gospodarstvo mora biti faktor u donošenju odluka u svim resorima, a ne samo u ministarstvima financija i gospodarstva. Dobar pokazatelj toga je nedavno aktualizirana namjera ulaska u OECD, ugledni klub razvijenih ekonomija. Radi se o primjeru koji pokazuje kako i diplomatski napori mogu dati značajan doprinos gospodarskim pitanjima. Idealno bi bilo pristupiti tom nacionalnom cilju kao Njemačka, zemlja koja ovdje nerijetko figurira kao primjer savršenog društvenog uređenja.
Naime, na prijelazu tisućljeća Njemačka se našla suočena s problemom kronične nezaposlenosti te čak bila nazivana novim europskim bolesnikom. Njemački je odgovor bio konsenzus o promjenama, čiju su važnost prepoznali svi, pa čak i sindikati, znajući da odgovornost prema zajednici katkad traži da se zatome vlastiti uskogrudni interesi.
S druge strane, 70-ih godina prošloga stoljeća i Ujedinjeno Kraljevstvo nazivano je europskim bolesnikom, no ono se iz toga izvuklo na drugačiji način – isključivo zahvaljujući snazi volje premijerke Thatcher, uz silne društvene turbulencije. Važno je da Hrvatska konačno prestane biti europski bolesnik, a koji će put odabrati između ta dva, ostaje samo na nama i našem smislu za društvenu odgovornost.
