Jedan od najoklevetanijih ljudi u povijesti, Niccolò Machiavelli, suprotno onome što bi netko poluupućen pomislio, dokazano je bio pošten čovjek. O tome svjedoči njegova “imovinska kartica” na kraju političke karijere. Machiavelli je 15 godina u Firentinskoj Republici obnašao najviše funkcije tijekom kojih mu je kroz ruke prošao golem novac.
Kad je “zglajzao”, tj. nakon promjene vlasti, kada Republika propada povratkom Medicija na vlast, živio je vrlo skromno, na rubu siromaštva. Formalne imovinske kartice u njegovo vrijeme nije bilo, ali Machiavellijev život svjedoči da se, dok je bio u vrhu vlasti, ničim nije okoristio o javno dobro.
U našoj Republici najviši državni dužnosnici, koji upravljaju javnim poslovima i dobrom, dužni su javnosti podastrijeti imovinske kartice. Osim što služe kao sredstvo kontrole, da razlika (u prijavljenoj) imovini na početku i na kraju mandata ne bi bila sumnjivo prevelika, one nam i na startu nešto govore o osobama kojima su povjereni važni javni poslovi. Što nam znači njihova imovina? Je li bolje da javnom stvari upravljaju imućniji, siromašniji ili pak srednji sloj?
Jesu li za javnu stvar najopasniji ljudi skloni gomilanju materijalnih dobara, ili od njih mogu biti gori asketi, “idealisti”, u praksi često manijaci. Je li a priori podnošljiviji Berlusconi ili Staljin? Neki diktatori nisu ni morali posjedovati ništa jer je sve ionako bilo njihovo. Nisu morali nositi novčanik jer im nije ni trebao.
U političkim kampanjama izrazito bogatih kandidata za najviše javne funkcije često se potura argument kako oni već imaju puno pa neće krasti za razliku od siromašnijih koji su “gladniji”. Berlusconi je u kampanjama sugerirao biračima – znao sam zaraditi za sebe, znat ću i za vas. No je li istina da su bogati političari manje skloni korupciji i uzimanju od javnog jer već imaju dovoljno novca i moći? Dobar poznavatelj Machiavellija profesor Maurizio Viroli, razmatrajući ta pitanja, ističe kako to što je netko jako bogat nije nikakva garancija da neće grabiti ako dođe na vlast jer užitak nije u posjedovanju, već u stjecanju, procesu akumuliranja. Jer inače čemu netko nabavlja pedeseti skupocjeni sat? Dakle, bogatstvo nije nikakva garancija da će dužnosnik, pa i kad dolazi iz generacijama imućne obitelji, biti manje pohlepan od nekoga tko je stasao u oskudici. Ali to ne znači ni da će svatko bogat nužno biti nemoralniji i skloniji otimanju javnog.
Kako razlikovati bogate i moćne koji bi pomogli republiku od onih koji bi je uništili? Viroli iz Machiavellija izvodi koristan savjet: treba vidjeti kako žive. Ako im je važan luksuz, raskoš, privid i ako su u okruženi ulizicama, to je sigurno loš znak.
No kod nas je nejasno tko je istinski dužnosnik, a tko nije, jer vrlo često “nedužnosnici” upravljaju puno većim novcem od “dužnosnika”.
HDZ-ov zastupnik Goran Marić prije nekoliko dana imao je najbolji istup u ovom sastavu Sabora, na kojem su mu čestitali i zastupnici iz drugih stranaka. Istaknuo je kako su “saborski zastupnici pristali na javnost i na to da moraju podastrijeti sve što imaju, no mnogo je onih na javnim funkcijama koji imaju znatno veći utjecaj i lakše se mogu naći u sukobu interesa i povećati svoju imovinu koristeći javnu funkciju a da nitko to ne zna”. Postavio je pravo pitanje: “Zašto u sukobu interesa ne mogu biti dekani, ravnatelji bolnica, studentskih centara i trgovačkih društava u vlasništvu lokalne samouprave ili članovi uprave Zagrebačkog holdinga” te dodao i primjere CERP-a i direktora mirovinskih fondova. Ti primjeri upućuju na potrebu izmjene Zakona o sprječavanju sukoba interesa.
No i kada bismo imali savršen zakon, uvijek postoji način da korumpiran dužnosnik slaže novac mimo vlastite kartice. Tko će pratiti sve svastike, jetrve, djevere, šurjake, kumove?
Most je nakon dugo vremena opet počeo spominjati reforme, ovaj put svedene na “racionalizaciju troškova” javnih dužnosnika, dakle kresanje troškova mobitela, službenih vozila, redovnih avionskih linija, po metkovskom modelu. Tu vrstu demagogije osuđivao sam već na lokalnoj razini. Gradonačelnik treba imati visoku plaću jer je on za mandata prvi čovjek u gradu, koji je dobio povjerenje da upravlja javnim poslovima. No visoku plaću za obnašanje važne javne funkcije treba opravdati rezultatima. Ušteda od nekoliko desetaka tisuća kuna na plaći je sitnica, ako će npr. izostati nekoliko milijuna neostvarenih investicija. Tendencija materijalnom unižavanju javnih funkcija je opasna. Nameće se jednostavno pitanje – kako ćeš dobiti stručnu osobu na važnoj javnoj funkciji ako u privatnom sektoru može zaraditi pet ili deset puta više, i to daleko od pritiska medija i javnosti? Proces može ići i u tom smjeru da će se javnim funkcijama, kao nekim hobijem ili volontiranjem, moći baviti samo bogati ljudi.
Javni dužnosnici, pogotovo oni na najodgovornijim funkcijama, koji upravljaju golemim javnim sredstvima, moraju biti djelomično privilegirani. Ne vidim problem u korištenju auta i mobitela, dok su u razumnim okvirima. Javnost je silno osjetljiva na takve stvari, a olako prelazi preko nesposobnosti i neuspješnosti, a upravo bi nadzor njihova rada i valoriziranje rezultata trebali biti važniji od licemjernog limita na mobitel ili mjerenja svake litre benzina u službenom autu. Nepošten će pristati raditi ne samo bez mobitela i službenog auta, ne samo bez plaće nego bi i plaćao da bude ministar ili direktor javnog poduzeća jer će namiriti milijune na druge načine, zloupotrebljavajući funkciju.
Ako se već prestalo govoriti o rezultatima, investicijama, rastu, a ograničilo se na sitno šparanje, i ako je to sukus reformi, onda je idealan budući lider Mosta bivši ministar Arsen Bauk, doajen osobne štednje, cicijaštva i stiskanja.
U ovoj fazi formiranja vlasti javnost se ustvari zabavlja, financijski gledano, sitnicama. Ministarstvo kulture upravlja dvjestotim dijelom proračuna. Dok se bavimo frljićijadom, kmečanjem Kulturnjaka i Pupovca, u strahu odbijanja od državne sise, velike igre su negdje drugdje. Golemi tijekovi novca usmjeravaju se polugama u upravama javnih poduzeća. Tu će tek nastati borba koja može dovesti i do pucanja vlasti.
Što smo vidjeli iz usporedbe imovinskih kartica prije i poslije vlasti? Do sada ništa bombastično. Bivši premijer je poput Machiavellija siromašniji nego na početku mandata, a ni prije nismo imali primjer da je netko za mandata financijski značajno otežao. No kako izmjeriti stečeni socijalni kapital, trgovanje utjecajem, investiranje usluga za kasnije koristi? Neki bivši dužnosnici, poput Mate Granića, poslije su postali famozni lobisti.
No na sve to se može gledati i potpuno drugačije. “Dabogda imao pa nemao” pokazuje se kao najgora kletva i onda kad je riječ samo o socijalnom kapitalu i utjecaju. A prema izreci “nije bogat onaj koji ima puno, već onaj koji treba malo”, ispada da mnogi s vlasti silaze znatno siromašniji nego prije. Naviknu se na luksuz, vozača, vrhunske urede, restorane, osmijehe. Kad dođu na funkciju, odjednom na malom nogometu počinju više zabijati, humor im postaje bolji jer im se svi smiju na šale, postaju šarmantniji, ljepši i kao da i fizički narastu. Problem je što gubitkom moći to završava. Andrićeva misao kako ništa nije teže ni strašnije nego gledati svijet oko sebe očima bivše ljepotice može se primijeniti i na bivše dužnosnike, za koje, nakon gubitka vlasti, svijet odjednom opet postaje teže prohodan, tvrđi, kompliciraniji. Karticu koja bi iskazala bol takvog grubog ateriranja još nitko nije izmislio.
>>Most otkrio što će sve uskratiti ministrima i dužnosnicima
>>Jurlina Alibegović o podršci Domoljubne koalicije: 'Hrvatska ima samo jednu Vladu!'
Samo Nino može ovako povezati Andrića i Machiavellija osvrtom na današnje stanje. Uživala sam čitajući članak!