Nagradu za najbolji strani roman preveden na engleski jezik za 2020. godine osvojio je roman “EEG” Daše Drndić u prijevodu Celije Hawkesworth i izdanju američke nakladničke kuće New Directions. Nagradu ustanovljenu 2008. godine pokrenuo je online književni časopis Three Percent američkog Sveučilišta u Rochesteru. Eto, došlo je vrijeme da i hrvatska književnica Daša Drndić, koja je preminula prije dvije godine (preciznije 5. lipnja 2018. godine u Rijeci), počne osvajati nagrade. Doduše, ta ugledna i iznimna spisateljica neke je nagrade ipak dobila i za života, ali njihov broj je bio u potpunoj kontradikciji s kvalitetom i značajem njene književnosti. Pogotovo se to može reći za hrvatske prozne nagrade kojih ima nemali broj, ali koje su uporno izbjegavale plodnu i itekako vidljivu autoricu Dašu Drndić.
Nagradni “led” probila je jedna nevjerojatno simpatična i važna nagrada koja nosi ime Frana Galovića, a dodjeljuje se svake jeseni u Koprivnici. Galovića kojime se časti najbolja knjiga zavičajne tematike Daša Drndić dobila je za roman “Sonnenschein” 2007. godine, da bi krajem te godine u Puli u jakoj konkurenciji dobila i nagradu Kiklop za proznu knjigu godine. Za isti roman preveden na engleski jezik dobila je i nagradu Independent za najbolju stranu beletrističku knjigu po izboru čitatelja (Independent Foreign Fiction READERS Prize) za 2013. godinu. Prijevod je potpisala Ellen Elias-Bursać, a roman je za to izdanje dobio naziv “Trieste”.
Daša Drndić dobila je i međunarodnu književnu nagradu Prozart 2014. godine, a riječ je o nagradi koju dodjeljuje Međunarodni književni festival “PRO-ZA Balkan” iz Skoplja, i to istaknutom autoru s područja Balkana za autorski doprinos razvoju suvremene balkanske književnosti. Roman “Belladonna” u prijevodu Celije Hawkesworth dobio je i britansku nagradu Warwick. Zanimljivo, u proljeće 2018. godine Daša Drndić je romanom “Belladonna” koji je prevela Celia Hawkeswort, a objavila nakladnička kuća Maclehose/Quercus, ušla u samo finale nove nagrade koju je pokrenula moćna Europska banka za obnovu i razvoj, i to u suradnji s londonskim sajmom knjiga.
Uz Dašin roman u finalu je bio i roman “Istanbul Istanbul” turskog autora Burhana Sönmeza i roman “Cijeli svijet je pozornica” ruskog autora Borisa Akunina. Novčani dio ove nagrade iznosio je čak 20.000 eura, a ravnomjerno su ga trebali podijeliti autor i prevoditelj. Preostali finalisti trebali su se utješiti sa novčanim iznosom od dvije tisuće eura, što i nije tako malo ako se zna da je prosječni honorar u Hrvatskoj za proznu knjigu daleko ispod te cifre. Iako nije bila u najboljem zdravstvenom stanju, u travnju 2018. godine Daša Drndić hrabro je otišla u London na dodjelu nagrade. Predsjednica prosudbenog povjerenstva za ovu nagradu Rosie Goldsmith je izjavila da tri romana iz finala “tvore savršen trojac koji se odlikuje iznimnim umijećem, dubinom uvida i izvornošću”.
“Belladonna” Daše Drndić u Londonu je dobila kompliment da je “beskompromisan, ali briljantan i predivan roman ideja”. Ipak, unosna nagrada otišla je turskom autoru. Još jednom žiriji nisu bili naklonjeni djelu hrvatske autorice koja sada, dvije godine nakon smrti, dobiva priznanja na međunarodnoj sceni. Priznanje je bila i premijera koju je lani izvelo Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca kada je u režiji Franke Perković izvelo inscenaciju riječkog romana Daše Drndić “Leica format”. Predstava je bila izvrsna pa mi je pomalo čudno da su je preskočile Nagrade hrvatskog glumišta, ali i to se uklapa u hrvatske nagradne standarde kada govorimo o opusu Daše Drndić. Ako se i nije nadobivala nagrada, nije se mogla požaliti da nije imala vjerne čitatelje. Jer tko je jednom u rukama imao knjigu Daše Drndić, taj se njenim poštenim i beskompromisnim knjigama uvijek rado vraćao. Uostalom, vrijednost pisca ne određuju nagrade, nego publika.
