Rođen je u zagorskom selu Loboru, u župi Svete Ane. Odmalena je bio ministrant u župnoj crkvi. Sjeća se dobro običaja uoči Uskrsa, od Velikog četvrtka s obrednim pranjem nogu i Velikog petka kad nije bilo mise, ali su vjernici dolazili poljubiti križ.
– Kako sam samo bio ponosan kad sam kao ministrant dobio priliku držati križ ili barem samo krpicu kojom se brisalo raspelo! Crkva je sve vrijeme otvorena, u malim sredinama doživljaj Uskrsa često je tradicionalniji i sabraniji nego u gradu. Velika subota donijela je blagoslov ognja, kad su se “gube” sa stabala stavljale u žeravicu. Posebna stvar je vuzmenjak. Prije desetak godina na svim bregovima su se palili vuzmenjaki i ljudi su se družili, odlazili jedni drugima na blagoslov ognja. Na žalost, danas je toga puno manje i taj običaj kao da izumire – kaže vlč. Matija Novački (29), župni vikar u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Stenjevcu.
Uskrsno trodnevlje, kako nekad u njegovu rodnom Zagorju, tako danas u Zagrebu, uvijek je, kaže, mirnije, jednostavnije, jednostavno savršenije vrijeme od ostalih dana, i u crkvenoj i u građanskoj godini. Kad smo ga upitali kad je i kako osjetio želju da ode u bogosloviju, našalio se da mu nije jedne noći zazvonio telefon i dubok glas mu rekao: “Matija, ti ćeš biti svećenik”.
– Bio sam ministrant odmalena, uslijedila je gimnazija, bavljenje poezijom, glumom i članstvo u KUD-u u kojem sam svirao tamburu. Moj put do svećeništva bio je možda drugačiji. Kroz srednju školu, kad se dogodio poziv, i onda na fakultetu, prvo je bilo odbijanje u smislu da nema šanse da bih sve te obveze ovog materijalnog svijeta, izlaženje i nastupe, ostavio i otišao u sjemenište. Na drugoj godini naftnog rudarstva počeo sam razmišljati što bi bilo kad bi bilo, u trećoj sam kroz dijalog s Bogom odlučio i rekao: “Hajde, ti si me pazio kroz sav moj život i nikad me nisi napustio, a ja ti nemam što drugo zauzvrat dati osim svog života.” I otišao sam na bogosloviju, da umirim i sebe i njega, pa ćemo vidjeti što će se dogoditi. Dan po dan, godina po godinu, primanje u službu đakonata, svećeničko ređenje, mlada misa 22. srpnja prošle godine i prva župa ovdje u Stenjevcu – kaže.
Velika podrška mu je obitelj – majka Vlasta, učiteljica, tata Marijan, ugostitelj te mlađi brat Martin, student šumarstva.
– Bilo je pitanja kako, zašto, otkud sad to, no kao što se meni kroz godine iskristalizirala slika, tako je i njima. Radosnijih trenutaka od pripreme mlade mise nisu doživjeli. Možda će kad se brat bude ženio – kaže.
Pitamo ga što misli, zašto mladi sve rjeđe odlučuju za duhovna zvanja?
– Mladi su općenito izgubljeni. Imamo u kontinuitetu desetak mladomisnika godišnje. Kad bi svi imali više vremena za sabranu i kratku molitvu te za poticanje na molitvu, ne bi bilo krize zvanja i ne bi bilo toliko čuđenja u svijetu kad netko ode za svećenika. Mladima bih poručio da se odvaže, da krenu, da se dogovore sa samim sobom i da se ne boje pitati – napominje.
Vlč. Novački misli da celibat nije najveća prepreka mladima da postanu svećenici: – Ako se celibat objasni i približi na pravilan način, onda se na taj način počne i živjeti. Povukao bih paralelu s brakom. Kad se uzimate s jednom osobom i obećajete ljubav dok vas smrt ne rastavi, na neki način živite celibat. To je kompleksna i široka tema. On nas ne ograničava, i ako se shvati u pravilnom kontekstu, on je i te kako blagoslovljen, koliko u bračnom toliko i u svećeničkom životu – zaključuje.
VIDEO Uskrsna priča na imanju obitelji Salaj:
