Titulu Večernjakove osobe godine za 2019. ponio je prof. dr. Tomislav Luetić, pročelnik Zavoda za dječju kirurgiju Klinike za kirurgiju KBC-a Zagreb, koji je bio na čelu tima od čak 24 člana koji su 2. ožujka 2019. uspješno razdvojili sijamske blizanke Valentinu i Kristinu.
Ugledne medicinske publikacije širom svijeta prenijele su stručni prikaz tog nedvojbeno svjetskog uspjeha hrvatskih liječnika, što će poslužiti i drugim liječnicima u svijetu kad se pred njima nađe novorođenčad tako složeno sraslih dijelova tijela. Dvije sestrice bile su, naime, spojene donjim dijelom prsišta – bile su im spojene prsne kosti, a srca su im bila samo dva-tri milimetra razdvojena pa nije bilo jasno hoće li biti potrebno razdvajati ih. Spojene su bile i jetrom i crijevima te s međublizanačkom transfuzijom, nakon što su rođene dva mjeseca prerano i odmah po rođenju oživljavane. Trebala je višemjesečna priprema za tako složen i delikatan zahvat, šest tjedana borili su se za njihov život kako bi uopće mogle biti podvrgnute zahvatu, no okolnosti su pogurale liječnički tim da ubrza s odlukom. Naime, prvoj se krv izmjenjivala s drugom, nije uopće mokrila i imala je niski tlak, dok je druga imala ekstremno visoki tlak, pretjerano je mokrila i bila u teškoj hipertenziji. Postojala je mogućnost da kod jedne dođe do zatajenja bubrega, a za drugu da joj srce neće izdržati. Inače se s razdvajanjem blizanaca ide u dobi od tri do šest mjeseci.
VIDEO Tomislav Luetić, Večernjakova osoba godine za 2019.
– Sijamski blizanci su rijetke malformacije i svaki je slučaj drukčiji. Roditelji Kristine i Valentine bili su suglasni da idemo u zahvat, za njega su nam trebale višemjesečne pripreme, no one su trajale puno kraće – prisjetio se taj specijalist dječje i opće kirurgije, priznajući da i kirurzi osjećaju strah.
– Naravno, svi mi osjećamo strah. Osjećamo ga pred nepoznatim, a ovdje je bilo puno nepoznanica. No, nastojali smo taj strah prevladati i svesti na razumnu mjeru, inače bi nas kočio. Na kraju smo ga i uspjeli nekako prevladati, a opet nismo upali u tu zamku da mislimo da nam je sve jasno. U takvim slučajevima nikad do kraja ne možete znati što vas čeka – navodi prof. Luetić.
Blizanke su prije tjedan dana bile na kontrolnom pregledu u bolnici.
– Djevojčice su danas dobro, živahne su, vesele i posve zdrave, redovno se cijepe, a njihova obitelj s njima zaista uživa. Različite su, čak ih možete razlikovati iako su genetski identične – otkriva ovaj pomalo samozatajni liječnik. Iako kolege iz sada već slavnog tima prstom upiru u njega kao vođu tima, on to relativizira i kaže da je to što je najstariji, eto, dovelo do toga da u ime svih primi i ovu nagradu, koju Večernjak dodjeljuje već devetu godinu zaredom.
Razgovarali smo s prof. Luetićem u redakcijskoj biblioteci, gdje je izloženo na stotine Večernjakovih publikacija. Njegova je profesionalna deformacija učinila da uoči Radost, dječji časopis s višedesetljetnom tradicijom. I nije mu bilo teško prihvatiti nekoliko paketa tog omiljenog časopisa i ponijeti ih na odjel svojim malim pacijentima na koje, uvjerili smo se, misli u svim prigodama, pa i dok prima priznanje za svoj rad.
Glazba u kirurškoj sali
Prof. Luetić je izvanredni profesor Katedre za kirurgiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Sudjeluje u dodiplomskoj nastavi u okviru predmeta kirurgija i klinička propedeutika te kirurško liječenje genetskih malformacija, te u nastavi predmeta kirurgija na studiju medicine na engleskom jeziku Sveučilišta u Zagrebu.
Dio studija proveo je na prestižnom američkom sveučilištu Harvard. Tamo je svojedobno otišao zahvaljujući Balokovićevoj stipendiji, koja se dodjeljuje na prijedlog HAZU. Ondje se nekoliko godina od 1987. u bolnicama koje su povezane s Harvard Medical School bavio novorođenačkom kirurgijom te fetalnom medicinom. Kirurg mu je bio i otac pa je ljubav za ovu atraktivnu granu medicine počeo razvijati zarana. Djeca su posebno osjetljiva kategorija pacijenata zbog čega mnogi liječnici tu zaustave svoje ambicije i usmjere ih radije na odrasle pacijente.
Prvi rođendan bivših sijamskih blizanki – Valentina i Kristina vesele su i divne djevojčice
– Kod djece operacije nisu česte, to su operacije malih brojeva, a s druge strane u takvim se situacijama od nas očekuje da u nekoj novorođenačkoj dobi izliječimo nekog za cijeli život. To je uvijek teško – objašnjava.
Opisujući atmosferu u operacijskoj sali, otkriva nam pritom i koliku ondje važnost ima glazba. Naime, u filmovima često vidimo da kirurzima za vrijeme operacije svira glazba u sali, a teško da netko od nas to može potvrditi jer, ako smo i bili u toj situaciji, već smo bili uspavani.
– Glazba i kirurgija su posebno poglavlje i arhitekti koji grade sale, pogotovo u jednom periodu, gradili su posebni trakt operacijskog trakta namijenjen glazbi. Poznato je da glazba koja godi bolesniku smanjuje količinu i dozu anestetika, to je dosta važno. Pitanje je kakav ste tip i čujete li tu glazbu kao kirurg, različiti kirurzi slušaju različitu glazbu, ali ona mora biti tiha i ponajprije mora odgovarati pacijentu koji spava. U principu ne biram glazbu, to sam prepustio svom timu i, ako se nešto sluša, onda je to najčešće zabavna glazba – otkriva prof. Luetić.
Hijerarhija u zdravstvu stroga je poput one u vojsci, kako međusobna tako i s pacijentima. Često i pacijenti budu više pod dojmom načina na koji se zdravstveno osoblje ophodi nego samog tijeka i rezultata liječenja.
– U medicini, pogotovo u kirurgiji, hijerarhija je stroga i poštivanje hijerarhije dobrodošla je stvar. To znači da se ne treba slušati sve, dapače. Trudimo se da zbilja sve čujemo i da i onaj tko je najmlađi doprinosi cijelom timu. Naravno da je ta hijerarhija kad je čovjek mlađi neugodna i da je možda doživljava kao nametanje odluka, međutim kad se gleda prosjek i uspjeh ishoda bolesnika, to je najbolje – veli on i nastavlja:
– Shvatili smo već odavno važnost komunikacije u medicini tako da se nadam da tih nesporazuma ima sve manje. Problem je u preopterećenosti poslom, prvenstveno u hitnim stanjima i onda tu dolazi do nekih problema koje treba odmah pokušati riješiti, a ne ostavljati ih da bujaju i pretvore se u nešto što ne treba. Mislim da danas tome pridonose i naše x i y generacije koje, iako poštuju autoritet, ipak znaju koliko vrijede i žele potvrdu tog svog rezultata, a ne čekati 20 godina da dođu na red – objašnjava.
Premda je prof. Luetić studirao na Harvardu i ondje bio na usavršavanju u više navrata, odlazak u inozemstvo za njega nije opcija.
– Čovjek razmišlja o tome kad je mlad, ja sam razmišljao o Papui Novoj Gvineji u nekom trenutku. Naravno i da se čovjeku nude neke mogućnosti, no to što se nudi je puno, puno teže nego ovo što čovjek ima doma. Jednostavno, doma je čovjek zadovoljniji. A za odlazak svatko ima svoje razloge. Ako netko od mojih mladih suradnika o tome razmišlja, nastojim razgovarati s njima u smislu da je za njih, njihovu djecu i nas, za Hrvatsku, bolje da ostanu. Ali svatko ima svoje razloge koji su valjani i nikad nisam nekome pokušao promijeniti njegovu odluku – navodi.
Liječnici iz Hrvatske odlaze ponajviše zbog uvjeta rada koji su u razvijenijim zemljama bolji, često svjedoče.
– Mi smo na Rebru zadovoljni uvjetima, ali uvijek želimo bolje i više. Ako se čovjek okrene oko sebe i gleda kako je drugdje u Hrvatskoj, onda možemo biti zadovoljni, no to ne znači da ne moramo težiti da bude još i bolje – ocjenjuje profesor uvjete rada u najvećoj hrvatskoj bolnici u kojoj je zaposlen. Kao i svugdje drugdje, kaže, i na Rebru najviše nedostaje vrlo dobar odjel ljudskih resursa koji bi planirao potrebe i koordinirao edukaciju na svim razinama svih djelatnika.
Osvrnuli smo se i na prekovremeni, a neadekvatno plaćeni rad liječnika u hrvatskim bolnicama, što je problem zbog kojeg su hrvatski sudovi zatrpani tužbama liječnika i dobrim dijelom već presudama u njihovu korist.
– Ja mislim da se sve plaća, doduše razuvjerili su me neki kolege. Mi ne pišemo prekovremene sate, netko ih drugi piše ako su odrađeni i normalno je da vam se ono što odradite i plati. Dolazimo subotom, nedjeljom, to je normalno, tako su mene učili i tako ja učim mlade kolege.
Zanimalo nas je što profesor misli o miješanju javnog i privatnog u zdravstvu, temi koja je također vrlo zastupljena u problematici hrvatskog zdravstva i nerijetko izaziva kontroverze. Međutim, prof. Luetić smatra da nije dobra osoba za tu temu jer, kako kaže, i najveća bolnica u Hrvatskoj u nekim slučajevima koristi usluge vrhunskih liječnika i liječnica koji rade u privatnoj praksi i to se čini normalno. – Ako je to najbolje za pacijenta, onda je to najbolje za pacijenta – rezonira.
Kad bi njega pitali je li istina da nam je zdravstvo pred kolapsom i da zdravstvene vlasti ne čine dovoljno, prof. Luetić rekao bi da u bolnici svi nastoje sve zdravstvene usluge učiniti dostupne pacijentima.
– Ne mislim da bi netko radio nešto protiv zdravlja, ali ono što znam jest da je medicina strahovito skupa. Nevjerojatno je kad, npr., u Njemačkoj kažu da imaju viška novca u svojoj bolničkoj kasi. To nije lako, ali siguran sam da se uz dobru organizaciju može. Isto tako, treba reći da situacija s listama čekanja i dostupnosti nekih zahvata i liječnika u nekim drugim sustavima, na primjer u V. Britaniji, nije tako dobra kao kod nas. Imamo primjera kojih se ne bismo posramili nigdje u svijetu, poput transplantacije i kardiologije – ističe.
Liječnici koji na Rebru liječe djecu vrlo usko surađuju s kolegama u Dječjoj bolnici Srebrnjak i za njih prof. Luetić ima samo jednu riječ: vrhunski, a nada se da političke igre oko te bolnice neće to promijeniti.
Veslanje mu je ljubav
Osim dječje kirurgije i obitelji – a prof. Luetić već je dvostruki djed što ga neizmjerno usrećuje – ovaj liječnik svjetskog glasa njeguje svoju mladenačku ljubav – sport.
– Sport nastojim ne zapustiti. Prvenstveno je to veslanje u kojem sam dugi niz godina, u mladosti sam veslao u Akademskom veslačkom klubu Mladost, i sada sam tamo. To je oaza koja također njeguje principe kao što su izvrsnost i rad, a opet ima lijepog druženja i svega što uz to ide. Još je moj pradjed sudjelovao u financiranju kluba, moj otac i ja sudjelovali smo u jednom dijelu gradnje pa i dalje nastojimo sve održavati na toj razini. Imamo vrhunske svjetske veslače, govorimo o braći Sinković, tako da to itekako ima smisla – podsjeća kirurg koji prijenose veslačkih natjecanja ne propušta.
Тrаžim seks, ali hoćеš li? Uđi ovаmо --> www.Kisstok.com