Bila je to godina strahova, strepnje i nadanja. I godina čuda. Prve hrvatske sijamske blizanke, da je Marija Tambolaš slušala liječnike, možda ne bi ni došle na svijet. No, ta hrabra i mlada žena nije dvojila, a njezine su djevojčice na kraju postale – čudo s Rebra. Pothvat kojim su lani u svibnju uspješno razdvojene upisao je hrvatske liječnike u sam svjetski vrh medicine. Blizankama Kristini i Valentini u četvrtak je prvi rođendan.
– Bit će to prava, velika proslava! Još nismo osmislili kako će torte izgledati, ali izabrali smo okus, bit će čokoladna i rafaelo – započinje 25-godišnja Marija iz Bušetine nadomak Virovitice, dodajući kako će za feštu ipak pričekati vikend.
Dok razgovaramo, odjekuje neodoljiv smijeh djevojčica okupiranih igrom.
– Jako su živahne, znatiželjne, sve moraju vidjeti, znati, iskušati, svugdje se popeti. Vole se smijati, igrati, baš su prave vesele bebe. Zapravo, sad su već curice. Laknulo nam što je sve stvarno iza nas! – presretna je majka.
– Valentina ima pet zubića, Kristina je još uvijek na dva. Počele su stajati na nogama, korake bi pravile, frajle, ali još nisu toliko stabilne i sigurne pa padaju. Sjede, govore "tata", "deda", "baba", još uvijek nisu rekle "mama". Mašu pa-pa, plješću, ma svašta znaju – kaže Marija, koja sa suprugom Petrom, uz blizanke, ima još dvoje djece.
Školski se razvijaju, čak su i naprednije.
– Njima se u obzir uzima korigirana dob, jer su rođene ranije, pa ih se trenutačno gleda kao bebe od 10 mjeseci. I po tome uopće ne bi još trebale ustajati na noge – nastavlja.
Jedu većinom sve, osim "teških" namirnica, masnoga, kiseloga i ljutoga. Spavaju od 20.30 sati do 9 ujutro, a ne bude se, osim ako ih glad probudi.
Kristina i Valentina izuzetno su privržene seki i braci, šestogodišnjoj Maji i petogodišnjem Ivanu, ali i jedna drugoj.
– Kada jedna zaspi ranije, baš se osjeti, kao da nedostaje onoj drugoj – smješka se majka.
Zdrave su, nisu sklone ni prehladama, a na kontrole na zagrebačko Rebro idu svakih mjesec i pol. Još ne znaju čeka li ih novi operativni zahvat.
– Pustit će ih da se razvijaju, a mi se nadamo da neće biti nove operacije – kaže ona.
Valentina i Kristina rođene su u 33. tjednu, sa spojenim donjim dijelom prsnog koša, zajedničkom jetrom i crijevima. Na svijet su, dakle, stigle gotovo dva mjeseca prerano pa su odmah nakon rođenja u KB-u Sveti Duh oživljavane i premještene na Rebro, gdje su održavane na životu s nezrelim plućima i crijevima.
Kada su s mjesec i pol završile na operacijskom stolu, 2. ožujka, djevojčice su zajedno težile tri i pol kilograma.
– Svaka danas ima po sedam i pol kilograma, a visoke su oko 70 centimetara. Super je to za njih! – zadovoljna je naša sugovornica.
Koliko je njihovo razdvajanje senzacionalan zahvat, svjedoči i činjenica da je Švicarska u 30 godina uspješno razdvojila samo dva para sijamskih blizanaca. Prema statistici, jedan par sijamskih blizanaca rađa se na svakih 250.000 porođaja, a od 40 do 60 posto njih su mrtvorođenčad. Češći su kod ženske nego kod muške djece. Uspješno je do danas razdvojeno između 200 i 300 takvih blizanaca u svijetu.
Iako s četvero mališana ima pune ruke posla, Marija Tambolaš baš nikada se ne žali.
– Teže je malo otkako se curke dižu i pokušavaju hodati. Kuham im tri obroka pa nekada nemam izbora nego ih staviti u hranilicu dok ne završim, a one se onda malo ljute na mene. Nisu one tipične bebe koje će plakati, nego baš viču – smije se ona.
Skromna je ovo obitelj koja za sebe kaže kako im ništa više ne nedostaje. No, dok su Kristina i Valentina vodile životnu bitku, njihovi su roditelji, između jurcanja na relaciji Slavonija – Zagreb, obnavljali staru kuću u Bušetini, petnaestak kilometara od Virovitice. Pomogli su i sumještani.
– Brzo smo se naviknuli na sve, nismo ni imali vremena za prilagodbu. Bilo nam je u početku "veselo" dok nismo uhvatili ritam. Zbilja uživamo, svi strahovi su iza nas, nema razloga da mislimo na loše stvari. Psihički sve to nije ostavilo nikakva traga na nama, jedino što imam osjećaj da se sav stres usmjerio na hranu pa su se malo kilogrami nakupili. Ipak, radije ću pojesti čokoladu od 300 grama, nego popiti tabletu – govori Marija.
Iza njih je i prvi Božić, jedan od najposebnijih u životima roditelja...
– Bor je bio ograđen, kutijama i ogradom, tako da nisu mogle do njega. Baš im je privlačio pažnju i silno su htjele počupati sve te sjajne kuglice. Sve se isplatilo što smo proživjeli, sve je sjelo na svoje mjesto, zahvalni smo i dragome Bogu i liječnicima što je sada sve kako treba – zaključuje.
Ljepotice male , svu sreću i zdravlje ovog svijeta vam želim