Slučaj prvi. Na pješačkom prijelazu u blizini vrtića i osnovne škole otac i sedmogodišnja djevojčica “za dlaku” su izbjegli kotače automobila. Bili su na sredini pješačkog prijelaza, kotači automobila prošli su im 20-ak centimetara ispred nožnih prstiju. Vozačica nije ni trepnula. Opis događaja i podaci o vozilu proslijeđeni su policiji, vozačicu su pronašli, ali nije kažnjena jer (ne)djelo – nije priznala!
Slučaj drugi.
Vozač luksuznog automobila na autocesti, iziritiran jer nije dovoljno brzo iz lijevog u desni trak potjerao drugog vozača – koji je u tom trenutku brzinom većom od ograničenja pretjecao kamion – iz svojeg je vozila u vjetrobransko staklo tog drugog automobila bacio upaljač. Srećom, promašio je staklo, pogodio je karoseriju. Kažnjen nije, bio je prebrz da bi mu šokirani vozač uočio registarske oznake. Poučena prvim slučajem, vjerujem da ionako ne bi bio kažnjen.
Slučaj treći.
Nakon teksta o nužnosti prijevoza djece u odgovarajućoj autosjedalici, javio mi se djed koji je kćeri i njezinu suprugu, u povodu rođenja unuka, poklonio dječju sjedalicu za automobil. Ismijali su ga, kaže, sjedalicu odbacili na tavan, dijete su vozili bez sjedalice dok nije poginulo u prometnoj nesreći. Obitelj se koliko-toliko oporavila od šoka, kći je rodila drugo dijete. I njega voze bez autosjedalice. Djed je zgrožen i nemoćan.
Nagomilane frustracije
Od ova tri slučaja dva sam doživjela, treći mi je ispričan, ali nemam razloga sumnjati u njegovu istinitost. Svaki od njih, a posebno svi zajedno, zorno ocrtavaju hrvatsku prometnu stvarnost. Prometna kultura kronično nam nedostaje! Ne znamo se ponašati ni kao vozači, ni kao biciklisti, ni kao pješaci. Roditelji sami nisu sposobni ili voljni usvojiti čak ni osnovna pravila normalnog i sigurnog ponašanja u prometu pa je jasno da tome onda nisu u stanju podučiti ni svoju djecu. Stoga je iznimno zabrinjavajuća hrvatska praksa da se prometni odgoj djeteta većinom prepušta roditeljima. U školama se, u redovnom obrazovnom sustavu i kroz više predmeta provlače prometne teme, no tako razbacane po više predmeta, djeca ih doživljavaju kao još samo jedno u nizu poglavlja koja moraju naučiti u svakom od konkretnih predmeta.
– Odgoj i obrazovanje za sudjelovanje u prometu sastavni su dio plana i programa osnovne škole. Vrijednost takvoga odgojno-obrazovnog rada jest u sprečavanju i smanjenju broja nesreća u kojima stradavaju djeca i odrasli – navode iz Ministarstva znanosti i obrazovanja, uz napomenu da prometni odgoj počinje već u roditeljskom domu. Da, počinje, ako ga u roditeljskom domu ima... Iz Ministarstva znanosti i obrazovanja na naš upit o prometnim sadržajima u nastavi dalje objašnjavaju da su sadržaji prometne kulture i prometnog odgoja nastavnim programom predviđeni u sastavu predmeta priroda i društvo u razrednoj nastavi te u sklopu predmeta tehnička kultura u višim razredima osnovne škole. Osim u redovitoj nastavi, sadržaji prometne kulture predviđeni su u izbornoj nastavi, uz program tehničke kulture. Nadalje, učenici mogu, ako to žele, odabrati dodatne sadržaje vezane za prometnu kulturu. Nudi im se sudjelovanje u radu prometnih jedinica i prometnih sekcija klubova mladih tehničara.
– Korisne su i povremene akcije u suradnji s prometnom policijom i predstavnicima hrvatskih željeznica, HAK-a i sličnih organizacija i institucija. Prometna učilica, web platforma namijenjena za učenje, poučavanje i provjeru znanja iz prometne kulture, prometnih propisa i prometnih pravila, dostupna je besplatno na mrežnim stranicama CARNETA – navode dalje iz Ministarstva. Smatraju da razvoju prometne kulture pridonose sastanci i razgovori s roditeljima te da prikladnim predavanjima uz pomoć filmova roditelji mogu pomoći učiteljima u prevenciji stradavanja djece u prometnim nezgodama. To u teoriji ne zvuči loše, a potpuno se slažem i s navodom iz Ministarstva da se prometni odgoj i obrazovanje ne smije ograničiti samo na davanje znanja o prometnim pravilima, već da mora uključiti uvježbavanje ponašanja na ulici i u simuliranoj prometnoj situaciji. Problem je, međutim, u praksi.
Problem je što kao roditelj učenice koja završava drugi razred osnovne škole ni na jednom roditeljskom sastanku nisam odgledala nikakav edukativni film o problemima i ponašanju u prometu. Nitko roditeljima ni u školi, a ni prije u dječjem vrtiću nije sustavno, organizirano upozorio i pokazao zašto djecu moraju prevoziti u adekvatnoj dječjoj sjedalici, zašto ih ne smiju voziti na prednjem sjedalu automobila, zašto djeca ne bi smjela ni preko zebre pretrčavati cestu, zašto odrasli nikako ne smiju kršiti prometne propise dok su djeca s njima u automobilu... Čini mi se da sustav pretpostavlja da su to stvari koje bi svaki roditelj i sudionik u prometu već trebao znati. Informacije radi, ne da to mnogi roditelji i sudionici u prometu ne znaju, već ih većina ne zna ili ne želi poštovati prometna pravila. Stoga je nužno prometno obrazovanje djece sustavno provoditi u sklopu državnog obrazovnog sustava.
Zakon o sigurnosti prometa na cestama propisuje da je ministarstvo nadležno za poslove obrazovanja dužno u odgojno-obrazovne programe, počevši od predškolskih ustanova, uvrstiti sadržaje koji će djecu osposobiti za sigurno sudjelovanje u prometu te će podići razinu prometne kulture. Ministarstvo unutarnjih poslova tijekom posljednjih godina u više je navrata upućivalo inicijative za provođenje sustavne edukacije djece u vrtićima i školama, ali uzalud.
– Iako nema sustavne edukacije, provodimo preventivne aktivnosti vezane uz sigurnost prometa na cestama najmlađih sudionika. Tu možemo izdvojiti akciju „Poštujte naše znakove“, kao i edukaciju djece putem web-aplikacije „Prometna Učilica“ – navode iz MUP-a, koji radi i na osposobljavanju djece starije od devet godina za vožnju biciklom, a organiziraju i predavanja o sigurnijem sudjelovanju djece u prometu i prilikom prelaska preko željezničke pruge te o sigurnijoj vožnji mopedom. Aktivni su i mnogi drugi preventivni projekti MUP-a, no od uvođenja prometne kulture kao predmeta u osnovnim školama ne treba odustati.
– Nećemo odustati – poručuje Josip Mataija, voditelj Službe sigurnosti cestovnog prometa u MUP-u. Uz prevenciju, nužne su i kazne, jer odrasli teže nego djeca usvajaju nove navike, čak i kad one znače život. Štoviše, problemi su na našim cestama uznapredovali, pa se više ne radi samo o grubom kršenju prometnih propisa iz nemara i neznanja. Ceste su postale svojevrsni poligon za pražnjenje frustracija i agresije. Vozači se jedni prema drugima ponašaju kao da su zaraćene strane.
Kamera ne mijenja policiju
– Vozači nisu agresivni samo jedni prema drugima. Agresivni su i prema pješacima, prema biciklistima, osobama s invaliditetom, prema starcima. Vozači trube ako ne krenete odmah preko ceste. Pazim da krenem odmah, čim se upali zeleno svjetlo, ali hodam sa štapom i ne mogu juriti, a oni trube i vrijeđaju. Imam dojam da je naše društvo podivljalo jer nema odgoja za uljudno ponašanje. Roditelji današnjih mladih već nisu bili uljudno odgajani – smatra cijenjena psihologinja Mirjana Krizmanić.
Objašnjava da se do uljuđenog ponašanja ne dolazi preko noći, već da se ono gradi 20-ak godina. Dakle, roditelji današnje djece ne znaju se ponašati prema drugima, pa tome ne mogu podučiti svoju djecu. Ponašanje u prometu također je ponašanje prema drugima – najprije se prema ostalim sudionicima u prometu odnosimo iz uloge pješaka, potom (najčešće) iz uloge biciklista, pa potom kao vozači motornog vozila.
– Nama su svima puna usta tolerancije, a tolerancije nigdje. Uljudni odgoj uči dijete da je tolerantno, da svima da istu priliku, da se sa svima odnosi s poštovanjem. Djeca danas i u kući i u automobilu vide agresivno ponašanje roditelja. Društvo je podivljalo. Čovjek zahvaljujući automobilu dobije osjećaj moći koji inače nema jer automobil je i smrtonosno oružje. U automobilu čovjek misli: ja sam gazda i ja ću odlučiti kada ćeš ti preko ceste. Smatram da bi trebalo građanski odgoj – koji svi opstruiraju i nastoje spriječiti njegovo uvođenje – obogatiti odgojem za uljuđeno ponašanje i tada bismo jednog dana mogli biti uljuđeno društvo – stav je Mirjane Krizmanić.
– Uvesti prometnu kulturu u školu? Apsolutno! – dodaje, uz napomenu da društvo sve više divlja. Ističe da kao pješak često prelazi preko zagrebačkog zelenog vala, gdje vozači redovno voze kroz crveno svjetlo na semaforu.
– Mirno idu kroz crveno, policije nigdje. Kažu, postavili smo kamere, ali od toga nema koristi. Oni samo voze kroz crveno dok netko ne pogine. Najviše se žalostim zbog dječice koju vidim da čekaju da im na semaforu bude zeleno, pa da prijeđu cestu, a vozači jure na crveno. I što sada? Što učiti djecu?! – pita se M. Krizmanić.
Treba ih i dalje učiti da ne pretrčavaju cestu i da čekaju dok im mali čovječuljak na pješačkom semaforu ne pozeleni. Ali, treba ih učiti da ni tada ne vjeruju (baš svakom) vozaču, već da preko ceste krenu gledajući u vozača nakon što se automobil zaustavi pred pješačkim prijelazom. Treba im svojim primjerom pokazati da se Zemlja neće prestati okretati ako se zaustavimo da pješak prijeđe preko ceste, ako drugog vozača pustimo da se prije nas uključi u promet. Moraju vidjeti da se roditelj dok vozi neće javiti na mobitel i da je normalno da na propušteni poziv uzvrati kad zaustavi automobil. Moraju znati da su u automobilu sigurni jer su se roditelji pobrinuli za adekvatnu dječju sjedalicu. Djeci koja ne odrastaju u obiteljima s razvijenom prometnom kulturom njezino uvođenje u obrazovni sustav bio bi pojas za spašavanje, prilika da u školi nauče kako preživjeti u svakodnevnim prometnim situacijama. Društvo se mora boriti za vlastiti opstanak jer broj pojedinaca koji nasilje stavljaju ispred pravila i uljuđenosti opasno je porastao. Problem je velik, ali nije nerješiv. Korak po korak.
Biciklima jure preko zebre
Za početak, pružite djeci šansu da izrastu u kvalitetne pješake i vozače. Treba nam prometna kultura u školama jer te kulture u mnogim obiteljima jednostavno nema. Potom, u blizini škola postavite kamere usmjerene prema pješačkim prijelazima. Nisu uvijek problematične zebre tik ispred škola jer njih na mnogo mjesta “čuvaju” ležeći policajci. Obratite pozornost na pješačke prijelaze u radijusu od 100 do 150 metara od škole. Neposredno prije postavite jasno upozorenje da je područje pokriveno kamerama. Upozorenje će djelovati preventivno – većina će vozača usporiti, zaustaviti se. Onima koji to ne učine, jasno je, prevencija više ne može pomoći te ih treba kazniti kako bi im se pomoglo da barem na taj način nešto nauče. Tako će se i postavljene kamere vrlo brzo isplatiti. U takvom okruženju djeca će – osim što će im svakodnevno sudjelovanje u prometu biti manje opasno i manje stresno – usvojiti obrazac ponašanja po kojem na zebri nije prihvatljivo zaobilaziti ili gaziti pješaka. Također, sudska praksa trebala bi podržati uvođenje nulte tolerancije na neka prometna nedjela.
Ne bi se smjelo događati da obitelj žrtava godinama čeka osuđujuću presudu za krivca nesreće. Detalj da vozač koji je na nogostupu bezobzirnim divljanjem ugasio dva mlada života potječe iz društveno prihvatljive obitelji ne bi smio biti olakšavajuća okolnost kod izricanja presude, jednako kao ni informacija da je okrivljeni vozač postao roditelj. Nije teško postati roditelj, teže je svom djetetu biti uzoran roditelj. A da nisu poginule u prometu, osobe stradale pod kotačima automobila obijesnih vozača i vozačica imale bi šansu biti uzorni roditelji.
Na zebri, međutim, nisu ni vozači automobila jedini problem. Biciklisti koji, vozeći bicikl preko zebre, izlijeću na prometnicu (a preko pješačkog bi prijelaza bicikl zapravo trebali gurati) povećavaju frustraciju kod vozača, koji ne mogu automobil tako brzo zaustaviti kao što im biciklist može brzo izletjeti pred automobil. Na taj se prekršaj također ne bi smjelo gledati tako benevolentno, a puno bi se ozbiljnije trebalo pozabaviti i pitanjem prijevoza djece u sigurnosnoj sjedalici. Naime, čak i naš Zakon o sigurnosti prometa na cestama u isti članak, isti stavak stavlja vozača koji sam sebe nije vezao sigurnosnim pojasom i onoga koji dijete ne prevozi na odgovarajući način, već ga vozi bez sjedalice, bez pojasa. Nije isto ugroziti svoj život i život djeteta koje nema puno izgleda preživjeti sraz s vjetrobranskim staklom ili armaturom automobila.
U tom dijelu Zakon treba mijenjati. Kazna za neodgovarajući prijevoz djeteta morala bi biti veća od trenutačnih 500 kuna i trebala bi se striktnije naplaćivati, jednako kao što policajci ne bi smjeli okretati glavu na prijevoz djeteta na skuteru te na pretjecanje automobila motociklom s desne strane (posebno u dalmatinskim gradovima, gdje je ova praksa u toplijem dijelu godine učestala). Pozabavite se aktivnije samo navedenim situacijama i napravit će se korak naprijed i u sigurnosti prometa i jačanju državnog proračuna!
