Otkad su postali poznati širom svijeta krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća, nakon što su između Lime i južnoperuanskoga grada Arequipe bili uvedeni komercijalni letovi, tajanstveni pustinjski crteži, poznati kao naskanske linije, zbunjuju arheologe, antropologe i sve one očarane drevnim američkim kulturama. Otad brojni znanstvenici, ali i amateri, različito tumače te linije, kao da je riječ o najvećim Rorschachovim mrljama na svijetu. Tumačilo ih se kao putove Inka, planove za navodnjavanje, slike kojima se trebalo diviti iz primitivnih balona na topli zrak te čak kao oznake za navođenje pri slijetanju i uzlijetanju letjelica izvanzemaljskih civilizacija.
Naskanska je kultura cvala osam stoljeća. Otprilike 200. godine prije Krista naskanski je narod proizašao iz kulture Parakas, nastanivši se duž riječnih dolina, gdje su se bavili uzgojem pamuka, graha, krumpira, lukume (vrsta voća) i jedne vrste kukuruza kratkoga klipa. Bili su poznati po svojoj osobitoj lončariji.
Spržena pustinja i obronci bili su primamljivo platno za slikanje.
Likovi poput katedrale
Jednostavnim uklanjanjem sloja tamnoga kamenja rasuta po tlu, izlažući tako pogledu svjetliji pijesak koji je ležao ispod, Naske su stvarali šare koje su se u tom sušnom klimatskom području zadržale stoljećima. Arheolozi misle da su i gradnja i održavanje tih linija bile "nešto poput podizanja katedrale".
Naskanske linije nisu nastale istodobno, na istom mjestu i s istom svrhom. Mnoge od njih iscrtane su preko starijih, uz brisanja i ispravke koje otežavaju tumačenje. Popularno mišljenje da ih se može vidjeti jedino iz zraka, običan je suvremeni mit. Rani geoglifi iz parakaškog razdoblja na obroncima su da bi se mogli vidjeti iz pampe. Do ranih naskanskih vremena ti su se likovi – sadržavajući sve manje antropomorfnih, a sve više naturalističkih prikaza – preselili s obližnjih obronaka na tlo pampe. Gotovo svi ti figurativni životinjski likovi, kao što su pauk i kolibrić, jednopotezni su crteži kojih se linije nikad ne sijeku, što arheologe navodi na to da su se u rano naskansko doba te linije iz običnih slika razvile u staze za obredne povorke. Poslije je zbog mogućeg naglog rasta stanovništva, što ga je dokazima potkrijepio njemačko-peruanski tim, možda sve više ljudi sudjelovalo u tim obredima, pa su geoglifi poprimali čiste geometrijske oblike, od kojih su neki trapezoidi dulji od 600 metara.
Povezanost s vodom
Johan. Reinhard, stalni istraživač NGM-a, izvijestio je 1986. o pronalasku ruševina obrednoga kamenoga kruga na vrhu Illakate, koja je s 4200 metara nadmorske visine jedna od najviših planina s kojih se voda slijeva u naskanski odvodni sustav. S ostalim tragovima obrednih aktivnosti na vrhu razvođa to ga je otkriće navelo na pretpostavku da je jedna od glavnih svrha naskanskih linija bila štovanje planinskih božanstava, zbog njihove povezanosti s vodom.
Ostavština Naska živi u linijama, i premda im se većina ljudi dolazi diviti iz zraka, ne možete ih istinski razumjeti ako ih ne doživite na zemlji. Geoglifi su zasigurno naskanskom narodu predstavljali kinetički, obredni podsjetnik na to da im je sudbina vezana uz okoliš – njegovu prirodnu ljepotu, prolazno obilje i za život opasnu surovost. Možete iščitati to njihovo poštovanje prema prirodi u doba obilja, ali i u doba očaja i neimaštine, u svakoj liniji i svakom zavoju što su ih urezali u pustinjsko tlo. Kad dodirnete taj njihov sveti prostor, premda samo na trenutak, kratak i skroman, to je moguće osjetiti.
Veliku reportažu o naskanskim linijama i likovima pročitajte u aktualnom broju National Geographica Hrvatska iz ožujka.
Tu nešto nije u redu. Naime, pampe se nalaze u Argentini. Time je vjerodostojnost čitavog članka dovedena u pitanje.