EKG linija hrvatskog političkog titulara u permanentnom je strmoglavljivanju. Simbolika bi možda i bila zgodna da ostaje samo na toj, simboličnoj razini, ali ona u približavanju točki u kojoj ponos i dostojanstvo prestaju pokazivati znakove života nosi i prave koordinate gdje se mi to točno nalazimo.
Stvar je jednostavna. Još tamo 1918. imali smo cara da bismo onda pali na kralja. Nakon njega ljubav smo nekako prepolovili između poglavnika (gotovo mitološko-frojdovska figura) i maršala. Jasno, maršal je bio uvjerljiviji u uvjeravanju da njega trebamo više voljeti, ali svejedno, ipak je to čin niži od kralja. Poslije maršala degradirani smo na generala, da bi njega naslijedio “rezervni oficir”. Sad imamo civila i najbliže što bi se on mogao “prišmajhlati” nekom činu je dirigent vojne muzike, a da stvar bude i gora, prijeti nam opasnost i da nam žena bude predsjednica. Koliko to još može duboko padati? Kao da nam iskustvo s premijerkom nije bilo dovoljno. Mislite li da se šalim?
Činovi u vladanju nisu nužno proporcionalno povezani s aktom vladanja, ali ovdje se uvijek davalo više na formu nego na sadržaj. Pa ako je već vlast shvaćana doslovno, a to znači da je se treba iščitavati kao silu, ipak kao utjeha nekako bolje zvuči da te gazi car, nego general. I baš zbog te bukvalnosti nijedna vlast ovdje nije ni osjetila potrebu za razvijanje kulture dijaloga, nego je do krajnjih granica prenapregnutosti nametala tešku, monološku strukturu u kojoj se razmišljanje ne smije prepriječiti subordinaciji. Mi i danas živimo monolog pa je zbog toga vlast i dalje nasilje, zbog čega svaka promjena administracije, uvjetovana pučem ili izborima, znači obračun s kontinuitetom. I da se razumijemo, ova metoda kao najgoru stvar nije iznjedrila neprekidno kretanje ispočetka. Najgora njezina posljedica je da je razvila čitavu kulturu odmazde. Ne biti na vlasti znači čekanje prilike na osvetu. Jasenovci i blajburzi nisu ideološki antipodi dviju suprotstavljenih političkih opcija, oni su radikalne izvedenice monologizacije društva, dijelovi iste kulture u kojoj je likvidacija različitog posljedica nepostojanja potrebe za razgovorom sve dok imamo silu kao efikasnu prečicu u uspostavljanju partikularne kao opće volje. Zato revolucije jesu prljave i krvave i, kako tvrdi Orwell, “ne uspostavlja se diktatura da bi se spasila revolucija, nego se podiže revolucija da bi se uspostavila diktatura”.
U osnovi tih zadnjih stotinjak godina smjenjivali su se koncepti klase i nacije kao prevladavajući motivi društvenih sukoba. U njima i kroz njih tražila se artikulacija vlasti, određivali su se neprijatelji i odlučivale agresivne strategije nastupanja, da bi se u jednom povijesnom trenutku, krajem prošlog stoljeća, hrvatstvo pokušalo klasno definirati, što je dovelo do shvaćanja države kao doista obećane zemlje, svojevrsnog političkog diznilenda u kojoj će besplatne slatke vune i vožnjica na raznim ringišpilima biti za sve. Hrvatstvo se još i danas, namjerno i podmuklo, tretira kao klasna odrednica, premda bi već svima trebalo biti jasno kako nacija ne može biti socijalni element, osim ako ne odsklizne u nacionalni bankrot. Zbog toga je razvijanje dijaloške strukture potrebnije možda više nego ikad dosad. Jer posve je evidentno da društvo sumanuto juri prema egzistencijalnoj provaliji i kako tu zaustavljanja nema. Iz toga, u kulturi monologa i osvete, može proizaći samo golo nasilje.
Tko danas u Hrvatskoj, ali i u globalnim kretanjima može uspostaviti dijalošku kulturu i tko može, nasuprot jednoumlju, bilo ono jednopartijsko ili višestranačko, vlast evoluirati u dijalog? Boljševički populizam i nacionalni totemizam, osim krvi i pljačke, nisu donijeli nikakvu racionalnu istinu u smislu približavanja ljudi pa smo još uvijek na sličnim pozicijama mjerkanja ispod oka one “druge strane”. Carevi, kraljevi, maršali i generali možda i nisu bili ono što je narod očekivao od njih, ali je zato narod njima bio da su ga samo poželjeti mogli. Nadrkan, neprosvijećen, bez želje za razgovorom, strpljivo i podmuklo čekajući svojih pet minuta. U svijetu u kojem izgleda kako su veliki društveni prevrati nemogući zbog mudro ugrađenih sigurnosnih mehanizama, iznenađenje će biti tim veće kada se prevrat neminovno dogodi. Razgovarati o njemu ne znači priželjkivati ga. Upravo suprotno, šutnja će nas uvući u okrutna zazivanja promjena koje će se svesti na titularne korekcije, nekoliko novih imena koja će upotrebljavati iste metode pod različitom ideološkom kapom ispod koje će se kotrljati glave.
