- Drvene dječje igračke od najranijeg su djetinjstva u meni poticale lijepe osjećaje. I danas, kada sam u mirovini, volim uploviti u tu jednu drugu, prelijepu stvarnost koja me podsjeća na zaboravljene mirise rodnog sela - priča publicist Ilija Maoduš.
Brođanin rođen u obližnjoj Selni svoju je strast pretvorio u neobičan hobi. Stalno istražujući i otkrivajući skrivene i potisnute duhovne vrednote seoskog života, on je izradio šest nostalgičnih slika starog slavonskog dvorišta kojima je zaokružio čarobnu zimsku idilu. Ilijine neobične drvene igračke nekada su se vješale na zid iznad štednjaka, a oživjele bi uz pomoć turbina na topli zrak.
"Odmaralo se uz čašicu vina"
- U drvarnicama su se ručno rezala i cijepala drva, djelala građa za gradnju kuće, makljom dotjerivale letve, a nakon obavljena posla odmaralo uz čašicu vina. Neizostavan dio bila im je i mačka koja je čekala svog miša, dok bi u drugom kutu sjedio pas – objašnjava Ilija. Prisjećajući se slika iz djetinjstva, Brođanin ističe kako su drva u kuhinji grijala čeljad i kako bez njih nije bilo moguće skuhati ni ručak. Drvo je, kaže, oduvijek bilo sastavni dio ljudskog života bez kojega ne možemo opstati. Zato ono kod svih nas izaziva tako potreban osjećaj ugode i topline u srcu i duši. Slične igračke Iliji je prije 60-ak godina izrađivao njegov otac.
Iz tog vremena on je sačuvao i prava, "okovana" drvena seljačka kola, koja su nakon manjeg popravka i zamjene dotrajalih dijelova opet bljesnula u najljepšem sjaju. Ponosi se tim malim očevim-remek djelom u kojemu su se vozili i zabavljali on i njegova braća, a poslije njegova djeca i unučad. - Nekada su naša seoska dvorišta imala jedan sasvim drugi život, svoju toplinu. Puštanjem malih drvenih majstora u pogon, punim svoje životne akumulatore i uživam gledajući unučad kako im u očima iskri poseban sjaj – zaključio je Maoduš.
>>Uz roditelje i bake djeca slave rođendan vrtića
