Ratna sjećanja

Držao mi je nož na vratu dok su drugi vikali: Kolji, kolji!

bruno ivkovic (1)
Foto: Goran Ferbežar/Pixsell
1/5
12.04.2011.
u 13:00

Vojnik Bruno Ivković govori o tromjesečnom ratnom zarobljeništvu te o čovjeku koji ga je spasio od sigurne smrti

Mladi hrvatski vojnik, Vukovarac Bruno Ivković, 7. veljače 1993. godine imao je 21 godinu kada je prvo ranjen gelerima minobacačke granate, a potom su ga zarobili i zvjerski mučili i zlostavljali pripadnici srpske paravojske. Brunu Ivkovića tada je u Benkovcu pretukao Renato Petrov, benkovački Hrvat osuđen u odsutnosti na zadarskom Županijskom sudu na 20 godina zatvora za ratni zločin u Škabrnji.

Branio “srpsku nejač”
Petrov, koji je uhićen prošli tjedan u Düsseldorfu u Njemačkoj zbog zločina u Škabrnji, prema svjedočenju Brune Ivkovića, uz riječi kako je i on Hrvat, ali nije u “ustaškoj vojsci i ostao je braniti srpsku nejač”, hrvatskog je vojnika izgazio više nego svi drugi zajedno, a ako zatraži novo suđenje, Petrov će odgovarati na optužbu da je pištoljem ubio jednog hrvatskog civila, starca, ispalivši mu metak u čelo u Škabrnji 18. studenoga 1991., na dan kada su četnici zvjerski ubili i masakrirali hrvatske civile. Renato Petrov bio je, prema svjedočenju Brune Ivkovića, jedan od mnogih u odori SAO Krajine i drugih srpskih paravojnih postrojbi koji su ga maltretirali u više od tri mjeseca zarobljeništva. Ipak, jednog od onih koje je sreo u odori neprijateljske vojske pamti po dobru – Jovu Kneževića iz sela Vrbnika kod Knina.

On je Brunu Ivkovića doslovno spasio od četničkog noža. Večernjem listu o tim su danima u telefonskim razgovorima svjedočili obojica.

– U srpnju 1991. ostao sam na Ugljanu, gdje su mi roditelji gradili vikendicu. U Vukovaru su mi četnici odveli djeda i još se vodi kao nestao kod Veleprometa. Priključio sam se otočkom bataljunu u HV-u i 7. veljače 1993. bio sam u Pedićima u Pridrazi kada su me pogodili geleri od minobacačke granate. Bio sam ranjen u desnu nogu i u jednom sam trenutku izgubio i svijest, a kada sam se osvijestio, tražio sam svoje. Vidio sam ljude u uniformama i mislio sam da su moji, no naletio sam na neprijatelje. Odmah su me počeli tući – kazuje Bruno Ivković.

– Tada ih je jedan zaustavio i rekao kako je očito da sam se došao predati jer sam ih mogao ubiti bombama. Rekli su da me vode u Karin i znam da sam tamo stigao po noći te da su me odmah počeli tući. Jedan je izvadio nož, podigao me za kosu i stavio nož pod vrat kao da će me klati. Četnici su sa strane vikali “kolji, kolji” pa me taj četnik počeo vući iza kuće kako bi me zaklao. Vikao je kako mu je dan prije ubijen prijatelj te da si je obećao da će na kolac nabiti dvije ustaške glave iz osvete i da će moja biti prva. Poželio sam da me ubije, samo da ovo prestane. Tada se pojavio jedan koji je imao neku kratku pušku ili pištolj i viknuo na njega da me ostavi, što je ovaj i učinio – ispričao nam je Bruno Ivković.

Taj koji je repetirao pušku u četnika i spasio mladog hrvatskog vojnika bio je Jovo Knežević, danas 57-godišnjak koji od 1995. godine živi u Zemunu, kamo je otišao nakon pada srpske paradržave.

– Mobilizirali su me u lipnju 1991. godine. Bio sam vodnik u rezervi i osiguranju, odnosno vojnoj policiji. Tog sam dana bio u Benkovcu u komandi, a potom sam kao osiguranje vozio pukovnika Dragana Tanjgu u Karin. Bila je prošla ponoć kada smo došli i kada smo čuli neku buku i viku te sam vidio da je jedan potegao nož na zarobljenog hrvatskog vojnika. Ne sjećam se više jesam li na koga repetirao pušku i jesam li tome zaprijetio da ću ga ubiti ako ne makne nož s hrvatskog vojnika, ali jako sam viknuo i taj koji je imao nož je ustuknuo. Mladića sam pitao kako se zove. Vidio sam da je ranjen i dao sam mu svoj mesni narezak i sok. Tražio je i vode. Posjeli smo Brunu u automobil i odveli ga u Benkovac. Bio je ranjen pa sam stavio njegovu ruku preko sebe i nosio ga, a jedan mi je rekao da sam gori od ustaša kad pomažem ustaši. Jedan je, mislim arkanovac, i udario Brunu po otvorenoj rani. Ja sam to prijavio i morao sam dalje – pričao nam je Jovo Knežević.

Nakon što je Bruno Ivković doveden u Benkovac, nastavili su ga maltretirati arkanovci, pa i sam Željko Ražnatović.

– Doveli su me u neku prostoriju u benkovačkoj vojarni i Arkan mi je stavio pušku na čelo te rekao da će me ubiti k’o zeca. Ispitivali su me, ali to nije bilo ispitivanje jer me na svaku moju riječ jedan od njih udarao. Nakon što su me premlatili, otišli su – pričao nam je Bruno Ivković i posvjedočio kako ga je jedan liječnik iz Srbije, koji je tada imao između 30 i 40 godina, u kninskoj bolnici, kamo je odveden zbog ranjavanja, zvjerski mučio i prijetio mu da će ga zaklati ako ne zapjeva “od Topole do zadarske plaže svud su straže đenerala Draže”.

Mučio ga liječnik
– Na živo mi je vadio geler i stavljao mi prste u ranu, podižući mi nogu i namigujući vojnim policajcima pokazivao je moju kost koja se vidjela iz rane u nozi. Pitao sam za anesteziju, no rečeno mi je da neće trošiti lijekove na ustaše. U zatvoru sam pročitao neki intervju u nekim njihovim novinama o njemu kako je on došao iz Srbije bez predrasuda liječiti sve ranjene. Pročitao sam mu i ime i prezime, ali sam ga zaboravio, ne znam ni sam kako – rekao je Ivković, koji je nakon više od tri mjeseca zlostavljanja u zarobljeništvu napokon razmijenjen u svibnju 1993. godine u Otočcu.

– Nekoliko sam puta obilazio Brunu dok je bio u bolnici u Kninu i donosio mu cigarete, a posljednji put prije razmjene u Otočcu – rekao nam je Jovo Knežević, tvrdeći kako je on kraj rata dočekao u Kninu, odakle je otišao za Srbiju. Nakon 16 godina, u kući Brune Ivkovića u Vukovaru zazvonio je telefon.

– Dijete mi je reklo da me neko zove. Pitao me sjećam li se da mi je netko u ratu spasio život. Kada sam potvrdio, čuo sam da je netko sa strane rekao: ipak se sjeća – kaže Bruno Ivković, a Jovo Knežević potvrđuje:

– Drago mi je da me se sjetio. I vidjeli smo se prošle godine. Sada se stalno čujemo... Ivković, danas 38-godišnjak, umirovljeni je narednik Hrvatske vojske. Ima troje djece i vratio se u svoj Vukovar. Jovo Knežević živi u Zemunu. Ima dvoje odrasle djece i čeka supruginu mirovinu da se vrati u Vrbnik kod Knina. Kaže da je bio rat, ali da je i u njemu trebalo biti čovjek.

Komentara 110

OB
-obrisani-
16:43 12.04.2011.

u Bljsku i Oluji je spaseno po srbskim podacima preko 250.000 srba jel NEKI hrvat OSIM ZATVORA DOBIO ---ORDEN--za HRABROST,heehehehehehhe

KA
karambita
16:53 12.04.2011.

Pa ebote, covjek mu spasio zivot, a vi pojedinci tako serete.....ma da mi je vidjeti noz pod vasom glavom...kako bi se osjecali

OB
-obrisani-
20:14 12.04.2011.

EVO DJELA SRBSKIH HEROJA,..... -- U zatvoreničkom logoru u Nišu tijekom rata u Hrvatskoj, JNA je držala između 700 i 1200 hrvatskih civila i vojnika, a ne 400, kao što je objavljeno u srbijanskim medijima, tvrdi Zadranin Milan Palada (56)) koji je četiri godine proveo robijajući u srbijanskim logorima. Najprije dvije godine u kaznionici u Nišu, a zatim dvije godine u Sremskoj Mitrovici, iz koje je krajem 1993., čak godinu dana nakon što je ta zloglasna kaznionica “službeno” prestala djelovati, uspio spektakularno pobjeći! Palada nam se obratio nakon što je Balkanska regionalna istraživačka mreža (BRIN) objavila da je nekadašnja JNA u Nišu držala zatočeno 400 hrvatskih civila i vojnika te da je najmanje jedna osoba pritom preminula. Špalir batina - Jedne noći sredinom studenoga 1991. u niški su zatvor počeli stizati autobusi sa zarobljenim Hrvatima iz istočne Slavonije i Vukovara. Bilo je deset do petnaest autobusa. Gledao sam ih s prozora, bilo je žena, djece, tek tu i tamo pokoji mlađi muškarac. Na izlazu iz autobusa dočekao ih je uobičajeni “špalir” psovki, udaraca i batina. Svaki dan su prolazili saslušanja i mučenja, prisjeća se Milan iako se, kaže, ne voli vraćati u taj “film”. - Nakon što su žene i djecu odvojili od muškaraca, jedan čuvar je stao pokraj vrste u kojoj su bile žene, okrenuo se prema zatvorenicima na prozorima i povikao: “Evo vam hrvatskog mesa da se ‘ispraznite’.” Ne znam koliko je zarobljenika likvidirano i gdje su ih vodili, ali se po zatvoru govorilo da su završavali na poligonu niških specijalaca, kazuje Milan. Ubrzo je iz Niša prebačen u kaznionicu u Sremskoj Mitrovici gdje je opet svjedočio dolasku zarobljenih Hrvata nakon pada Vukovara. I sam je prolazio užasne torture i mučenja, no to je, kaže, bilo ništa prema onome što su prolazile zarobljenice, a među njima vukovarska heroina Manda Marić i liječnica Vesna Bosanac. Silovane žene - Često smo puta slušali čuvare i zatvorenike Srbe koje bi čuvari noću puštali da upadaju u te sobe i siluju, iživljavaju se. Bilo je tužno gledati sve te žene, djevojke, neke možda još samo djevojčice, kako u dronjcima stoje na prozorima. Nikakvu odjeću nisu dobivale, govori Milan. Dok je mogao, dodaje, pomagao je doktorici Bosanac čija je soba bila u zgradi iznad njegove. Ona bi noću spuštala konop do njegova prozora, a on bi joj tako slao cigarete, žigice, komprese od gaze koje bi ukrao u ambulanti, lijekove, pa i hranu kad bi se došlo do nje. Ipak, najteže se sjeća razdoblja kada je bio raspoređen na poslove čišćenja prostorija u kojima su bili saslušavani hrvatski zarobljenici. Zašto su baš njega izabrali za taj posao, ni danas mu nije jasno. - Nakon saslušavanja, najprije sam s poda sobe morao oprati krv. Krvi je uvijek bilo. Ponekad bismo u lokvama krvi nalazili komade kostiju lubanje, dijelova mozga. Jednom sam usred sobe za saslušanje naišao na četvrtinu ljudske glave, s kosom, i gotovo cijeli mozak. Užas, zgrozio sam se. Jednog je dana tako bio poslan da čisti ambulantu. Zidovi ambulante bili su često obloženi smotuljcima od deka. Iako je naslućivao što bi moglo biti unutra, jednog je dana iskoristio trenutak dok je čuvar bio na hodniku i odmotao jednu deku. Iz nje je ispao ljudski leš. - Izbrojio sam ukupno 40 leševa, kazuje Milan Palada, kojemu hrvatske vlasti nisu nikad priznale status civilne žrtve Domovinskog rata.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije