Požeški biskup mons. Antun Škvorčević u svojoj božićnoj poruci kritizirao je epidemiološke mjere koje su propisane vjernicima te otkrio da nije bilo dogovora između crkvenih i civilnih vlasti ovoga puta u njihovu donošenju.
"Ograničenja postavljena kod nas ovih dana za euharistijska slavlja i samu proslavu Božića zaoštrila su pitanje: Kako biti vjernik u doba pandemije? Nacionalni stožer civilne zaštite i hrvatska Vlada zaslužuju svaku pohvalu i zahvalu za sve što čine da očuvaju zdravlje hrvatskih građana i organiziraju zdravstveni sustav u teškim okolnostima. No, epidemiološki stručnjaci i javni politički dužnosnici u donošenju mjera polaze gotovo isključivo od zdravstvenog i gospodarskog kriterija, stavljajući kršćane u nezavidan položaj. Oni se upuštaju u područje vjere za koje nisu mjerodavni kad sudjelovanje vjernika na euharistijskom slavlju u crkvi stavljaju u istu ravan s odlaskom građana u trgovine, poduzeća, škole, gostionice, kafiće, teretane, te od crkvenih službenika i drugih vjernika očekuju da provode iste ili slične mjere u crkvi i na svetim slavljima kao i u navedenim ustanovama. Ovdje se ne radi samo o pitanju ograničavanja broja vjernika na svetoj misi, nego o daleko dubljem problemu mogućnosti kršćana da i u sadašnjim okolnostima ostvaruju svoj vjernički identitet u Crkvi kao ustanovi božanskog podrijetla. Ako ponajprije zbog psiholoških razloga smatramo da se djeca i mladi trebaju u sadašnjim okolnostima okupljati u školi na nastavi, vjernicima se zbog istih, ali i spomenutih viših razloga ne bi smjelo ograničavati sudjelovanje na svetoj misi u crkvi. Zbog primjene navedenih mjera na Crkvu, bez poštivanja njezine specifičnosti, nemali broj katolika ima bojazan mudrog Gamalijela kad je odvraćao židovske prvake da ne zabranjuju apostolima djelovati u ime Isusovo: „da se i s Bogom u ratu ne nađemo“ (Dj 5, 39)."
Video: Policija provjerava propusnice
Potom je biskup upozorio na važnost poštivanja specifičnosti crkvenog i vjerničkog identiteta kako to zastupa Katolička Crkva na temelju Objave i Tradicije, uključujući i nauk II. vatikanskog sabora te odredbe Zakonika kanonskoga prava. Pozvao se na Pismo u kojem Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata na Veliku Gospu ove godine tumači isključivu mjerodavnost Crkve za vjerska pitanja i u vremenu pandemije.
Podsjetio je kako se nedavno Trajni odbor Komisije biskupskih konferencija Europske unije u jednom svom dokumentu osvrće na upute Europske komisije o slavljenju ovogodišnjih božićnih blagdana kao miješanje javnih vlasti u mjerodavnost vjerskih zajednica te kaže: "Dokument podsjeća javne dužnosnike na obvezu izvršavanja članka 17. Ugovora o funkcioniranju Europske unije po kojem je „ključno savjetovati se s Crkvama i religijskim zajednicama kad se razmatraju pitanja koja u dokumentima Europske unije imaju vjerski karakter“."
Istaknuvši da kršćanstvo nije religija nego vjera, biskup je kazao: "Kršćanstvo je prihvaćanje onoga što je Bog objavio, vjera u ono što dolazi odozgor, opredjeljenje za vjerno življenje u skladu s Božjom objavom u Isusu Kristu i ostvarivanje vlastitog identiteta tim putem. Vjera nije jedna od aktivnosti, neko usputno zanimanje, radni zadatak, nego cjeloživotni identitet određene osobe, vrijednosno opredjeljenje za Isusa Krista i njegovo evanđelje, smisao u koji je netko uložio cijelu egzistenciju, ne privremeno nego za vječnost. Kršćanin se stoga trajno nalazi pred pitanjem koje su postavili apostoli židovskim prvacima: „Sudite je li pred Bogom pravo slušati radije vas nego Boga?“ (Dj 4, 19). Živjeti u društvu sukladno svojem vjerničkom identitetu nije pitanje samo ljudskih sloboda ili prava koja netko može ograničiti zbog određenih zemaljskih ciljeva, nego stvar dobro oblikovane savjesti koju moramo uvijek slijediti i na koju nitko nema pravo vršiti nasilje. Uz priziv savjesti u moralnim pitanjima, mnogi su kršćani stoga to isto činili i s obzirom na svoju vjeru. Ovakav njihov stav nije slijepi fundamentalizam ili fanatizam, nego razumski obrazloženo opredjeljenje dosljednog životnog svjedočenja sustava vrijednosti vlastitog vjerskog identiteta, kojem su brojni kršćani tijekom povijesti bili vjerni sve do mučeništva."
Govoreći o središnjem i bitnom značenju sudjelovanju vjernika na euharistijskim slavljima, biskup je upozorio kako to nije samo disciplinsko ili pravno pitanje, nego se ono odnosi na njegov identitet i naglasio:
"Zacijelo bi odgovorni društveni čimbenici u našem društvu pri donošenju odluka ili preporuka vezanih uz vjerničko sudjelovanje u crkvi na svetim slavljima u vrijeme zaraze trebali imati na umu da obustavama ili ograničavanjima okupljanja zadiru u područje savjesti te se zapitati je li mogu očekivati od biskupa, svećenika i drugih vjernika da provode odredbe koje su u suprotnosti s njihovim vjerničkim identitetom. Naime, crkvenim službenicima zadaća je okupljati vjernike u crkvi, a ne ograničavati njihov dolazak te onaj tko izdaje propise vezane uz to pitanje treba provjeriti jesu li oni realni i provedivi. To se odnosi i na slučajeve kad javni dužnosnici donose preporuke o tome što će se pjevati u liturgijskim slavljima, kako će se vršiti neki liturgijski čini, koliko će vjernika biti u crkvi i kako će se ondje ponašati, kad određuju prenošenje svetih slavlja putem digitalnih medija te očekuju da ih biskupi oblikuju u odredbe, a svećenici provode. Crkveni službenici imaju poslanje promicati slavu Božju i služiti joj, a ne odvraćati vjernike od dolaska na sveta slavlja niti ih ograničavati, zabranjivati pjevanje ili bilo što drugo što im je obveza prema Bogu. U tom slučaju zavrijedili bi Isusov prijekor: „Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske“ (Mk 7,8). Sudjelovanje na svetoj misi nije disciplinsko, pravno ili samo moralno pitanje, nego identitetsko pitanje svakog vjernika te ga crkveni službenici nemaju pravo osloboditi od toga da živi u skladu s bîti svoje vjere, na isti način kao što ih mogu odriješiti od disciplinske obveze posta i drugih vjerskih dužnosti iste vrste. O tome može odlučiti samo vjernik po vlastitoj savjesti, provjerivši je li to za njega moguće ili nemoguće, je li spriječen to ostvariti ili nije."
U posljednjem dijelu Poruke biskup Antun se zauzeo za suradnju epidemioloških i vjerskih stručnjaka u donošenju protupandemijskih mjera, da se u njih uključi i nastojanje oko duhovnog imuniteta:
"Kako bi se izbjeglo zalaženje javnih dužnosnika na područje mjerodavnosti vjere u oblikovanju protupandemijskih mjera, bilo bi mudro među epidemiološke i druge stručnjake koji ih donose uključiti i stručnjake za pitanja vjerskog identiteta. Naime, u vrijeme kad je ljudima potrebna posebna duhovna snaga koja pridonosi njihovu cjelovitom imunitetu, ne bismo se smjeli olako odreći dobrobiti kojoj pridonosi Crkva. Ovo božićno razmišljanje o mogućnosti biti vjernik u doba pandemije ne želi ni najmanje obezvrijediti mjere koje se poduzimaju za obranu od zaraze koronavirusom i obeshrabriti ljude da ih provode, među ostalim i cijepljenjem koje će uskoro biti omogućeno, nego se zauzima da se pri tom poštuje specifičnost Crkve, kao što se to s pravom čini s bolnicama, školama, trgovinama i drugim ustanovama bitnima za naš život i društvenu zajednicu. Osim toga, navedenom razmišljanju cilj je potaknuti katolike i sve druge dobronamjerne građane da u oblikovanju javnog mnijenja o pitanjima vezanima za zarazu koronavirusom uključe i vjernička mjerila u skladu s načelom koje smo zastupali od početka ugroze koronavirusom: „Ništa vjerničkog ne dokidati, nego prilagoditi.“ Katolik se zacijelo može tako prilagoditi poštivanju mjera protiv zaraze koronavirusom da se ne odrekne svoga vjerničkog identiteta i da to od njega nitko ne zahtijeva zbog bilo kojeg razloga", prenosi službeni portal Požeške biskupije.
Da država ima m... zabranila bi okupljanja pa neka crkva provodi svoj "nauk". I jadan je onaj vjernik kojem je potrebna crkva da bi vjerovao u boga.