Riječko brodogradilište 3. maj svim silama pokušava izbjeći stečaj, a da li bi ga država zaista mogla spasiti “funkcionalnim štampanjem novca za gospodarstvo, a ne na potrošnju i uvoz”, kako je to u Rijeci 16. svibnja sugerirao bivši guverner Željko Rohatinski? Analitičar Velimir Šonje tu ideju Rohatinskog odmah je po svim koordinatama iskasapio na svom blogu, aktualni guverner Boris Vujičić neizravno je Rohatinskom odgovorio citirajući Ernesta Hemingwaya koji je navodno rekao da je “tiskanje novca, ili, još gore, rat, panaceja svih loše vođenih država i utočište ekonomskih i političkih oportunista”. No, što je to uopće “štampanje novca”?
Pod tom sintagmom ne misli se doslovno na tiskanje novčanica. Riječ je o tome da država emitira “čisto kunske” obveznice i proda ih bankama, odnosno, zaduži se kod banaka, i tako dođe do novca koji će, primjerice, uložiti u spašavanje 3. maja. Potom središnja banka, u ovom slučaju HNB, otkupi te državne obveznice od banaka, “unovči ih” ili stvori kune “ni iz čega”, (“ex nihilo”, pa se taj novac zove i “fiat novac”). Sad država duguje svojoj središnjoj banci ili sama sebi, ali opet mora te obveznice iskupiti kad dospiju, ili vratiti dug, a središnja banka onda može taj novac “sterilizirati”, poništiti.
Kad bi država, hipotetski, emitirala obveznice s kamatom od 2 %, a uložila ga (primjerice, u brodogradnju) uz zaradu od 3 %, tada bi ta operacija bila ekonomski opravdana. Gdje je onda “kvaka”?
Kune koje bi dobila zaduživanjem preko emisije obveznica država ne bi isplaćivala ni navozima ni dizalicama, nego građanima koji bi za nju radili. S većim dijelom tih kuna građani bi podmirili svoje kunske obveze, a dio bi uštedjeli. Ušteđene kune odnijeli bi u banku, ali ih ne bi položili na kunsku štednju, nego bi za njih “kupili” eure koje bi položili na deviznu štednju. Odnosno, banka bi im otvorila devizni račun, na njega bi upisala eure i tako se obvezala, umjesto “štampanih” kuna koje je primila, građaninu deponentu isplatiti eure u “pravim” eurima, ili doznačiti eure u inozemstvo kad joj građanin da takav nalog. A te eure banka – nema. Banka ih mora “štampati ni iz čega”.
Tako dolazimo do toga da se državno “štampanje kuna” pretvara u bankovno “štampanje eura” ili devizne štednje koja predstavlja realnu deviznu obvezu banaka, a koju banke ne mogu ispuniti ako to u naglo zatraži veći broj štediša (ako se desi “juriš na šaltere”). To je poznata neusklađenost bankovnih deviznih obveza i potraživanja ili engleski “currency mismatch” koji pogađa male ekonomije i koji tiho buja i postaje sve opasniji što “stabilnost vlastite valute” dulje traje.
Prema zadnjem HNB-u Biltenu o bankama, sve hrvatske banke imale su 31. prosinca 2017. u stranoj valuti 25,3 % imovine i 48,1 % obveza, a razlika je vrijedila oko 90 milijardi kuna. Toliko novca banke moraju isplatiti u devizama koje nemaju i te devizne obveze koje nisu pokrivene deviznom imovinom glavni su razlog da Hrvatska ne može više “štampati” kune, a fiktivne eure mora zamijeniti pravima.
Pri čemu opet zaobilazite najbitnije. Dok je Rohatinski bio guverner, više stručnjaka je predlagalo emisiju kuna zbog poticanja izvoza, među njima i tadašnji zastupnik, današnji ministar Marić. Rohatinski je bio u mogućnosti tada to napraviti, ali je bio izričito protiv. Međutim, danas kad nije u toj poziciji, zalaže se za tiskanje kuna.