Kada govorimo o Dubrovniku u kontekstu znanosti, prije svega obično mislimo na dva velika imena – Ruđera Boškovića i Marina Getaldića. Međutim, znanstvena je povijest Dubrovnika znatno bogatija te se može povezivati i s, primjerice, njegovim bogatim književnim nasljeđem. Doznajemo to iz novog izdanja Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku, Dubrovački prirodoslovci u vrhu povijesti znanosti (od 15. do 19. stoljeća) autorice Snježane Paušek-Baždar.
Grad velikih i najvećih znanstvenika
Inače, o prof. dr. sc. Paušek-Baždar, istaknutoj našoj povjesničarki znanosti, poglavito kemije, pisali smo prije više od tri godine, kada je objavila knjigu “Hrvatski alkemičari tijekom stoljeća”, pa nije bilo razloga sumnjati da i ovdje neće biti riječ o iznimno informativnom i zanimljivom djelu. Kao što je to zapravo uvijek kada se o Dubrovniku radi, i priča o njegovim znanstvenicima kroz pet stoljeća vrlo je intrigantna. Dakle, u ovoj se knjizi radi o zbirci biografija najznačajnijih dubrovačkih prirodoslovaca te onih Dubrovčana koji su na znanost utjecali na druge načine, kroz književnost ili umjetnost, ili pak čuvanje vrijedne dokumentacije i zapisa o tamošnjim znanstvenicima. A tih nije mali broj, dapače, iznenađujuće je velik, pa tako knjiga gotovo iz zaborava vadi neka doista vrijedna imena, a podsjeća koliko ima onih zaista velikih. U poglavlju Prirodoslovci renesansnog Dubrovnika pronaći ćemo tako ime Nikole Nalješkovića, višestruko nadarenoga potomka stare dubrovačke trgovačke obitelji koji je živio u 16. stoljeću. Nalješković je bio književnik i komediograf, ali i prirodoslovac. Znanstvenim se pitanjima bavio u poznijim godinama, osobito matematikom i astronomijom. Objavio je jedno djelo prirodoslovnog sadržaja, “Dialogo soprala sfera del mondo”, u kojem komentira poznato djelo iz 13. stoljeća autora Johna Holywooda. Dubrovčanin razlikuje aritmetiku i geometriju, što su točka, crta, površina i tijelo tumači Euklidovim definicijama, spominje trokut, kružnicu i piramidu.
U astronomiji, pak, zastupa gledišta o nepomičnosti Zemlje, zalaže se za tvrdnju da je Zemlja u središtu kugle koju čini nebeska sfera sa sferama stajaćicama. Benedikta Kotruljevića nalazimo u poglavlju Dubrovčani i primjena prirodoslovnih spoznaja. Kotruljević, koji je rođen 1416. u dubrovačkoj građanskoj obitelji, napisao je dva djela, a pripisuju mu se i dva izgubljena rukopisa. Kako autorica navodi, nedvojbeno je najveća Kotruljevićeva važnost u tome što je bio prvi koji je pisao o dvojnom knjigovodstvu, čak četrdesetak godina prije Luce Paciollija, koga često smatraju osnivačem moderne ekonomske analize o dvojnom knjigovodstvu. Uz to, svojim djelom o plovidbi stekao je istaknuto mjesto u povijesti navigacije, brodogradnje i oceanografije. Zanimljivo je, također, da drugo njegovo djelo, “De navigatione libri quatuor”, nije cjelovito sačuvano, no nalazi se na sveučilištu Yale u Knjižnici rijetkih knjiga i rukopisa Beinecke. Radi se o najstarijem tekstu jednog hrvatskog autora o umijeću plovidbe. Juraj Dubrovčanin znani je filozof, aristotelovac i prirodoslovac koji je živio na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. Bio je poznat kao govornik čvrstih stajališta za kojega ne postoje dvije oprečne istine, istina vjere i istina razuma, nego samo jedna. Iako je bio veliki Aristotelov štovatelj, ipak je naginjao onim tvrdnjama koje su potkrijepljene činjenicama te su istinite, bez obzira na to tko ih zastupa. S obzirom na problem astroloških utjecaja na ljudsku sudbinu, Juraj Dalmatinac protivio se, recimo, pravljenju horoskopa jer je čovjek razumsko biće, nije podložan utjecajima nebeskih tijela.
Zbog svojeg istraživanja aristotelizma pridonio je njegovu osporavanju te je tako napravio male korake prema novovjekovnoj znanosti. U istom poglavlju, Dubrovački prirodoslovci na putu k novovjekovnoj znanosti, nalazimo i vrijedno ime Marina Getaldića. Riječ je o najznamenitijem hrvatskom matematičaru i prirodoslovcu u prošlosti u europskom kontekstu. Uz Ruđera Boškovića, on je najistaknutije ime dubrovačke i hrvatske prirodoslovne baštine s nezaobilaznim doprinosom općem razvitku matematike i fizike. O Getaldićevu se velikom znanstvenom opusu gotovo sve zna, pa nije čudno što mu je posvećeno 12 stranica knjige. U sažeto prepričanom životnom i znanstvenom putu velikog znanstvenika ima mjesta i za neke povijesne pikanterije. Primjerice, on je 1608. u Dubrovniku načinio novo, snažno parabolično zrcalo kojim je mogao u žarištu postići temperaturu od 1200 stupnjeva i kojim je na suncu mogao rastaliti olovo, srebro i sam čelik, prepričava se u knjizi njegovo pismo matematičaru Christopheru Grinbergu. Kako su njegovi pokusi izazivali strah u puku, oko njegove su se ličnosti ispredale predaje po kojima je palio čak i brodove na pučini. Smatran je čarobnjakom pa je dobio ime Mago Bete. Danas je sačuvano samo jedno njegovo parabolično zrcalo, nalazi se u muzeju National Maritime u Greenwichu, no nitko točno ne zna kako je ondje dospjelo.
Najveći je dio knjige posvećen Ruđeru Boškoviću, gotovo 30 stranica, u poglavlju Dubrovački prirodoslovci u doba prosvjetiteljstva. Predstavljen je time čovjek koji je bio fizičar, matematičar, astronom, arheolog, geodet, filozof, diplomat i književnik, profesor matematike s optikom i astronomijom, osnivač astronomskog opservatorija u Breri, član brojnih uglednih znanstvenih akademija i učenih društava.
Najvažniji je njegov doprinos teorija o strukturi tvari kojom je postao znanstvenik ispred svojeg vremena te su ga u stranim znanstvenim središtima nazivali “dalmatinskim prorokom”. Iz ogromnog opusa izdvojimo onaj koji se tiče sadašnjeg vremena.
Pionir graditeljske statike
Sa samo 31 godinom, Bošković je dobio povjerenje pape Benedikta XIV. da 1742. godine, zajedno s još dvojicom znanstvenika, riješi pitanje pukotina na kupoli bazilike svetog Petra u Rimu. Bošković je dobio zadatak ispitivanja apside u bazilici te njezine obnove i učvršćivanja. Svojim izračunom odredio je točne položaje na koje se u podnožje kupole treba ugraditi pet željeznih obruča zbog čega kupola bazilike i danas čvrsto stoji. Tako Boškovića smatraju pionirom graditeljske statike.
Uz Dubrovčanina Getaldića u istom je poglavlju i ime Đure Baglivija koji je u svoje doba bio najpoznatiji hrvatski liječnik, prirodoslovac i erudit, rođen samo godinu dana nakon velikog dubrovačkog potresa. Sa dva je svoja djela u kojima iznosi nove poglede o građi i funkciji ljudskog organizma te nov pogled na medicinske probleme stekao svjetsku slavu. Predstavljao se kao filozof i liječnik, a prihvaćanjem korpuskularne prirodne filozofije svoga doba svrstao se među one znanstvenike koji su pridonijeli znanstvenoj revoluciji i novim pogledima u znanosti. Zanimljivo, po djedu je bio Armenac. Ovo je tek dio bogatog sadržaja knjige o dubrovačkim prirodoslovcima iz koje treba izdvojiti i raspravu Luka Gučetića, Mate Ksavera Zamanje i Mate Luje Zamanje o plinovima iz 1784. godine u kojoj se opisuju 33 kemijska pokusa. Kao i doprinos samog Marina Držića koji se u svojim komedijama “Dundo Maroje”, “Arkulin” i “Džuho Kerpeta” prirodoslovlja doticao, primjerice, kroz lik negromanta, čestu pojavu u renesansnoj znanosti.
Jeli hodao po vodi?