Poraz džihadističke terorističke skupine u Siriji i Iraku ne znači i nestanak tog krvoločnog selefijsko-vehabijskog pokreta koji diljem svijeta djeluje više od 30 godina, premještajući se iz jedne zemlje u drugu. Iz Afganistana su se tako, preko Bosne i Čečenije, Iraka, Libije i Sirije, preseljavali iz jednog rata u drugi rat, pozivajući se na džihad ili sveti rat protiv nevjernika i kršćana.
Nakon gubitka Mosula u Iraku i Rake u Siriji, džihadističkim vođama postalo je jasno da su ratovi u Siriji i u Iraku za njih izgubljeni te kako je došlo vrijeme za njihov novi premještaj. Ovaj puta u Mijanmar, u koji pozivaju na obranu braće muslimana. Ayman al-Zawahiri u proglasu koji je uputio poziva borce i svoje pristaše u Siriji da krenu prema Mijanmaru jer džihad je sada na tom području gdje se već i nalazi veliki broj džihadista. Naime, prema ruskim i zapadnim obavještajnim službama, veliki broj njih otišao je iz Sirije preko Turske duboko u Aziju, što je potvrdila i mijanmarska vojska koja se u nekoliko navrata sukobila sa stranim borcima, pripadnicima ISIL-a i Al-Qa’ide.
Stvaranje islamskih država
Pokret mudžahedina koji nosi selefijsko-vehabijsku ideologiju nastao je tijekom desetogodišnjeg rata u Afganistanu koji je izbio nakon sovjetske invazije 1979. Mudžahedini su se borili za oslobođenje Afganistana i za obnovu islamske države. Njihova borba privukla je na tisuće dobrovoljaca, uglavnom iz arapskih, a najviše iz zaljevskih zemalja. Zemlja koja je financijski najviše pomagala mudžahedinski pokret bila je Saudijska Arabija, a jedan od glavnih posrednika u transferu saudijskog novca i dobrovoljaca za Afganistan bio je Osama bin Laden. Zbog teških gubitaka nakon deset godina žestokih borbi sovjetska je vojska poražena i prisiljena na povlačenje. Ohrabren pobjedom nad SSSR-om, jedan od vođa mudžahedinskog pokreta, palestinski šeik Abdullah Azzam najavio je kraj povijesnog razdoblja kojim je dominirala politička volja supersila za čije je vojske tvrdio da neće biti u stanju izdržati borbe s visokomotiviranom globalnom vojskom boraca za vjeru. Pobjeda u Afganistanu bila je početak globalne borbe za uspostavu, kako kaže Azzam, istinskih islamskih država, odnosno međunarodnog džihada.
Mudžahedinski pokret nastao u Afganistanu pod vodstvom Abdullaha Azzama, koji je u međuvremenu ubijen autobombom, i Osame bin Ladena počeo se boriti za međunarodni džihad, daleko izvan granica Afganistana. To je bila ideja Bin Ladena koji je nakon proglašenja završetka džihada u Afganistanu naredio svojim borcima odlazak u zemlje gdje tlače i ubijaju muslimane. Nakon Afganistana mudžahedini su najprije otišli u Bosnu i Hercegovinu u kojoj su zbog stradanja tamošnjeg muslimanskog stanovništva Bin Ladenovi sljedbenici prepoznali potrebu novog rata po uzoru na afganistanski. S obzirom na to da je Saudijska Arabija bila glavni financijer, organizirala je dolazak boraca u BiH. Egipćanin Fares Al Beltagi, jedan od boraca koji je iz Afganistana došao u BiH i ostao se boriti do kraja rata nakon čega je otišao u Čečeniju, s kojim sam razgovarao krajem 1994.u Zenici, kazao mi je kako je njih više od 700 iz Afganistana saudijskim putničkim zrakoplovima stiglo u Riyad. Iz Riyada su bili prebačeni u Zagreb pa dalje autobusima u Srednju Bosnu. Većinom su to bili Arapi koji su se borili u Afganistanu, porijeklom iz Egipta, Saudijske Arabije, Alžira i Jemena. Počeli su pristizati preko Hrvatske u ljeto 1992. i ubrzo stekli reputaciju ne dobrih boraca, nego ljudi koji su skloni činjenju ratnih zločina. Već su tada pokazivali svoju krvoločnost i okrutnost. Tijekom 1992. bosanski Srbi ušli su u trag jednoj skupini mudžahedina iz Saudijske Arabije, ubili ih i zaplijenili njihove osobne stvari. Među njima su našli fotografije mudžahedina na kojima drže odrubljene glave Srba i Hrvata ubijenih i zarobljenih u ranijim borbama. Odrubljivali su glave i držali ih u kutijama kako bi ih ponijeli natrag sa sobom, kao suvenire. Kako je rat odmicao i kako se raspoloženje u svijetu okretalo u korist bosanskih muslimana, u Bosnu je počelo stizati puno ljudi s Bliskog istoka. Regrutirali su ih islamski centri i vjerski čelnici.
Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma 14. prosinca 1995., prema aneksu 7 sporazuma, svi strani borci morali su napustiti BiH, pa tako i mudžahedini. Preko Bihaća i Zagreba opet su poslani u Saudijsku Arabiju, odakle su išli u Čečeniju gdje je u tijeku bio Prvi čečenski rat koji je trajao od 1994. do 1996. Tu su ostali sve do završetka Drugog čečenskog rata koji je trajao od 1999. do druge polovice 2000-ih. Među njima je tamo bio i osnivač ISIL-a, Jordanac Abu Musab al-Zarkawi, bliski Bin Ladenov prijatelj, koji je bio zapovjednik dobrovoljaca u Heratu u Afganistanu, a u Čečeniju je stigao s velikom grupom mudžahedina i ostao do kraja rata.
Nakon krvavog rata s ruskim snagama Grozni, glavni grad Čečenije, bio je gotovo sravnjen sa zemljom. Kako tvrde ruski vojni analitičari, zbog velikog otpora mudžahedina koji su ruskoj vojsci nanijeli velike gubitke, osvajanje Groznog bilo je moguće jedino uz takvo razaranje. Preostali mudžahedini, koji su se u međuvremenu prebacili u Dagestan, nastavili su svoj sveti rat u Iraku. Tamo su otišli kako bi se borili protiv koalicijskih snaga na čelu sa SAD-om koji je u svibnju 2003. svrgnuo Sadama Huseina. Koalicija predvođena SAD-om okupirala je Irak od 2003. sve do 2010., a mudžahedini su pružali snažan otpor. U gerilskom ratu ubijeno je više od pet tisuća američkih vojnika, što je natjeralo Baracka Obamu da povuče veliki broj svojih vojnika iz te zemlje.
No za mudžahedine nije bilo odmora jer su, doslovce, iz jednog rata odlazili u drugi. Nakon povlačenja koalicijskih snaga iz Iraka jedan dio mudžahedina povučen je u Libiju gdje su pomogli u rušenju Gadafija. Glavnu ulogu u rušenju Gadafija odigrali su upravo ratni veterani iz Afganistana na čelu s Bin Ladenovim prijateljem Abdullhakimom Belhajem. U rušenju Gadafija sudjelovala je i brigada Islamska matica koja je djelovala još za vrijeme rata u Afganistanu.
Planirali napasti Izrael
Istodobno s rušenjem Gadafija počeo je i rat u Siriji. Više od 40 tisuća mudžahedina iz različitih dijelova svijeta, uz financijsku potporu Saudijske Arabije i zemalja Zaljeva, preko Turske, Jordana i Libanona, ušlo je u Siriju kako bi se borilo na strani pobunjenika i rušilo Bashara al-Assada. Za mudžahedine i njihovu ideologiju rat u Siriji trebao je biti vrhunac njihova džihada. Prema njihovoj ideologiji, stvaranje islamske države u Siriji trebalo je biti korak prema oslobađanju svete zemlje Palestine i njezina glavnog grada Jeruzalema. Zbog toga je velik broj mudžahedina iz cijelog svijeta stigao u Siriju, uvjereni da će režim Bashara al-Assada pasti i da će Sirija postati islamska država. Mudžahedini su se nakon pada režima Bashara al-Assada planirali utaboriti na Golanskoj visoravni koja graniči s Izraelom, odakle bi krenuo pohod za oslobađanje Jeruzalema.
U Siriju su stigli borci ideologije srodne Al-Qa’idinoj iz Libanona, Jordana, Iraka, Palestine, Kuvajta, Tunisa, Libije, Saudijske Arabije i Jemena. Pridružio im se i velik broj boraca iz Afganistana, Pakistana, BiH, Kosova i Sandžaka. Među njima je bilo i mnogo veterana koji su ratovali u Afganistanu, Iraku, BiH i Čečeniji. Svima njima bila je životna želja prvo ući u oslobođeni sveti muslimanski grad Jeruzalem. Nakon poraza svoje ideologije u Siriji i u Iraku krenuli su u potragu za novim svetim ratom. Za sada im je Mijanmar prioritet. S obzirom na to kako se džihad “šeće“ iz jedne zemlje u drugu, nije isključeno da će jednom stići i do Saudijske Arabije i ostalih zemalja Zaljeva. Upravo onih država koje su i proizvele tu krvoločnu vjersku ideologiju.
Interesantno kak se teroristi slobodno šetaju iz države u državu a normalan čovjek kad sleti na aerodrom npr u Turskoj uz dokumente i vizu uniformirani turčin viče i traži bakšiš bakšiš