Tek kada stigne neka packa iz Bruxellesa, naši se političari sjete otrcanog i kompromitiranog pojma „reformi“. Prije toga radi se sve suprotno samim tim reformama. Kako i ne bi kada su opsjednuti jedino decimalama postotaka na ljestvicama popularnosti.
Decimalama koje su ionako besmislene jer su višestruko manje od statističke pogreške koja proizlazi iz malog uzorka ispitanika. No oni vjeruju da reforme smanjuju rejting, a nečinjenje ga povećava. Pa se onda sva politika svodi na izmotavanje zbog tobože nenadanih tema koje život donosi iza nekog zavoja. U političkim programima stranaka koje prelaze izborni prag nećete naći ništa što bi makar i podsjećalo na prave reformske zahvate. Oni su slični jedni drugima kao jaje jajetu, jedino se razlikuju po nekim nijansama tumačenja bliže ili dalje prošlosti. U ekonomskom dijelu pažljivo se izbjegava upravo ono najvažnije za opstanak nacije – reformama uređena država koja zbog svojih konkurentskih prednosti postaje poželjno okruženje za svekoliki život – kako domaćih ljudi i njihove djece i unuka, tako stranaca te domaćih i stranih kompanija. Reformama uređena država koja snagom svoje konkurentnosti i vladavine prava privlači svakog investitora, svakog poduzetnika, i to trajno, a ne samo turiste u srpnju i kolovozu.
Često se pitam – je li stvarno istina da Hrvati ne žele reforme i da tu svoju odbojnost jasno artikuliraju dajući većinu glasova antireformski nastrojenim strankama? Je li istina da Hrvati nisu sposobni shvatiti da tobožnje „bolne“ reforme jedine jamče opstojnost nacije? Ako nisu sposobni to shvatiti, tko ih drži u zabludi?
Odgovor može biti samo jedan – loši, neozbiljni i neodgovorni političari! Oni sami sotoniziraju nužne reforme i plaše narod „bolnim rezovima“. Oni ignoriraju notorne činjenice i stvarnost koja ne nudi gotovo nikakve perspektive. Svojom ignorancijom oni doista ugrožavaju i samu opstojnost nacije, u ne tako dugom roku! Trendovi iseljavanja u današnjem svijetu, „velikom selu“, lako poprimaju dimenzije egzodusa. Loši političari nisu tek uobičajeni dežurni krivci. Oni su doista samo ishodište problema. Brinući se samo o svojoj maloj sinekuri, loši političari zakonito hrle prema najvažnijem od svih problema koji reforme trebaju otkloniti – prekomjernoj preraspodjeli novca državnim mehanizmima. Bez obzira na ponekad suprotnu retoriku, loši političari uvijek nađu načina kako građanima (biračima), tobože – slušamo to svaki dan – pomoći, poduprijeti ih, spasiti, zaštititi... njihovim novcem!
Lošim političarima treba što veći proračun za kupnju glasova, bez obzira na to što reforme u pravilu znače upravo suprotno – manji državni proračun. I upravo zato reforme ne idu – ne želi se smanjiti sredstva za kupnju glasova, odvijala se ta kupnja izravno gotovinom ili svojevrsnom ucjenom kolapsa sustava. Reforma koja traži promjenu takvog stanja, a svaka od njih to traži, znači da političari moraju prije svih drugih reformirati sami sebe. Tek tada će dobiti kakvu-takvu šansu da reformiraju državu i osiguraju opstanak naroda. Reduciranje reformi na davanje domaćih zadaća povjerenstvima s niže rangiranim činovnicima državne administracije znači samo jedno – opiranje stvarnim reformama. Redoslijed za provedbu istinskih reformi mora biti upravo obrnut – najprije vrh političkih stranaka, nakon njih ministri „na suncu“ ali i oni „u sjeni“, tek na kraju tehnokrati i stručnjaci. Reformski paketi u ovakvom poretku stvari postaju samo pojedinačne mjere za provedbu strategije svih strategija – za opstojnost hrvatske države.
Franjo Tuđman je znao reći – „a zbog koga? Zbog hrvatskog naroda“! Drugim riječima, velike političke stranke moraju, konačno, napisati svoje strateške dokumente koji nisu puki zbrda-zdola nabacani predizborni spinovi. Dokumente koji će doista adresirati presudne čimbenike dugoročne opstojnosti države i nacije. Ti čimbenici se tada uspoređuju s današnjim stanjem i – eto vam potrebnih reformi! Ti strateški dokumenti moraju nastati u širokim javnim raspravama. Pitajte narod što misli o tim temama, a ne je li za veću ili manju plaću, je li za veći ili manji porez. Strateški politički dokumenti moraju eksplicitno tretirati najvažnija područja promjena. Ne moramo ih ovdje ponavljati, svi ih znamo. Ono što za sada zna samo nekolicina – razina potrebnih promjena je transformacijskog karaktera. Nakon definiranja strateških dokumenata, slijedi najvažniji dio posla – tumačenje konkretnih reformskih politika najširoj javnosti. Zašto upravo takvi ciljevi, zašto upravo takve politike... zašto manji proračun, zašto privatizacija... čak i šuma! Usput, jeste li znali da je više od 80 posto svih šuma u Austriji i Švedskoj u privatnom vlasništvu? I da sve savršeno funkcionira? Ima li boljih uzora za Hrvatsku od te dvije zemlje?
politicke stranke su u hrvatskoj dobro organizirane udruge koje raspolazu tudjim novcem i prisvajaju ju ga sebi ..to je umrezena pljacka cca 10 000 osoba...