Bio je vikend, kad se ćelije pritvorenika u Haagu ne otvaraju od 17
sati u petak do subote u 9 sati. Premda je Milošević, tvrde stanovnici
haaškog pritvora, jedini bio nadziran kamerom i u svojoj ćeliji, dugoj
četiri i pol, a širokoj 2,20 metara, ako je umro u snu, stražari smrt
nisu mogli zamijetiti prije 9 sati.
Stražari nadgledaju "sumnjivije, bolesnije ili depresivnije"
pritvorenike, kroz vratašca svakih pola sata, no ako Milošević nije bio
u neprirodnu položaju, nisu mogli zamijetiti da je umro kažu
Hrvati koji su u Haagu Miloševićevi "cimeri".
Bio je crven u licu
Oni smatraju da se Milošević sigurno nije ubio jer je ostalim
pritvorenicima stalno pokazivao kako smatra da spada među najznačajnije
ljude u srpskoj povijesti. Istina, stalno je bio kao drogiran,
vukao se po hodnicima, no to je bila posljedica udarnih doza tableta
protiv ekstremno visokoga krvnog tlaka, stalno je bio crven i
zajapuren, gornji mu je tlak bio viši od 200 kažu hrvatski haaški
"cimeri". Milošević je imao poseban tretman u pritvoru s
upraviteljem, Ircem Timothyjem Mcfaddenom izgradio je prijateljski
odnos, a najveći mu je prijatelj u zatvoru bio Hrvat Paško
Ljubičić, s kojim je zajedno kuhao.
Budući da se Milošević sam branio, jedini je imao mogućnost svakog
dana, od 9 do 17 sati, s trećega kata (cimeri: Paško Ljubičić, Ante
Gotovina i Naser Orić) odlaziti u dio za posjete, gdje je imao vlastiti
ured, s priključkom na internet i telefonom te gdje je stalno primao na
razgovor prijatelje i pravne savjetnike. Čak je imao ključ tog ureda.
Milošević se iznimno rijetko koristio pravom na šetnju i sport, no vrlo
je često častio ostale pritvorenike pečenim odojkom ili janjetinom.
Žal za Jugoslavijom
Bio je razgovorljiv, a ostali su ga pritvorenici oslovljavali s
"predsjedniče".
Umro je, međutim, tvrde cimeri, "žaleći za Jugoslavijom, kao i
njegova supruga Mira, s kojom je tijekom posjeta znao satima samo
sjediti i držati se za ruke".
