Posljednjih ljeta hrvatsku su obalu zaposjele „polupodmornice“, plovila koja kao da su pobjegla iz Disneylanda, brodići s komičnim nadgrađem koje glumi podmornicu u površinskoj plovidbi. A prava podmornica, koja zaista s ljudskom posadom roni kroz more, u Hrvatskoj je porinuta davnog siječnja 1996. godine, a od 2005. je muzejski izložak, nesposoban za plovidbu i zaron, ali i prevelik da bi se zaista iz splitske Lore otpremio u muzej.
Riječ je o „Velebitu“, ratnoj diverzantskoj podmornici koju je Domovinski rat zatekao na vlaki u zatvorenoj hali splitskoga Brodogradilišta specijalnih objekata, a stručnjaci zagrebačkog Brodarskog instituta su je preprojektirali, prepravili, osuvremenili i dovršili tri godine poslije.
Tih i takvih podmornica za ratnu mornaricu bivše Jugoslavije od 1981. do 1989. sagrađeno je još pet, a „Velebit“ je jedina ostala u Hrvatskoj kao pomalo tužan, ali ponosan i prkosan spomen na slavnu prošlost hrvatske podmorničke brodogradnje, začete u Puli još prvih godina 20. stoljeća za austrougarsku ratnu mornaricu.
No, ako je u Hrvatskoj gradnja podmornica prekinuta, i ako su iz Hrvatske ratne mornarice one iščezle, nije nestalo znanje i još su živi i zdravi ljudi koji su te podmornice projektirali, gradili, opremali i održavali. Nekoliko njih, pojačane mlađim inženjerima, okupila je zagrebačka tvrtka Adria-Mar brodogradnja d.o.o., široj javnosti poznata po gradnji serije obalnih ophodnih brodova za Libiju, i njezin direktor i osnivač Mladen Šarić.
Na predlošku i s neprocjenjivim iskustvom stečenim s „Velebitom“ Adria-Marov je tim izradio sjajan novi projekt male ratne, ali ovoga puta puno opasnije, napadačke podmornice opremljene ugrađenim torpednim cijevima, s puno komotnijim prostorom za posadu i diverzante, s većim dosegom i pod morem i na površini, i s više generacija suvremenijim pogonskim, detektorskim i navigacijskim uređajima i instrumentima. A što je navelo Adria-Mar da svjetskom tržištu ponudi malu ratnu podmornicu, a ne više patrolne brodove?
– Danas biti u svijetu konkurentan s površinskim brodovima, nama je postalo gotovo nemoguće – kaže Adria-Marov direktor i spiritus movens Mladen Šarić. – Zapadne zemlje, pa i zemlje Istoka, otišle su daleko naprijed u razvoju tehnologija, stekle su krupne reference i tehničke mogućnosti. Mi imamo reference za patrolne brodove, ali to više nije dovoljno.
– Ustanovili smo, međutim, da u svijetu gotovo da i nema, ili nema konkurentne, ponude malih ratnih podmornica kakve bi izvrsno poslužile za obranu mnogim zemljama s razvedenom obalom kao što je hrvatska – nastavlja Mladen Šarić. – Istovremeno smo bili u prilici u naš tim uključiti stručnjake koji su nekad sudjelovali u koncipiranju, projektiranju i gradnji malih borbenih podmornica, kao što je kolega Ivan Mušterić, magistar znanosti koji je u Brodarskom institutu, Ministarstvu obrane i Hrvatskoj ratnoj mornarici bio aktivan 40 godina.
Inženjer Mušterić je u Brodarskom institutu vodio projekt osuvremenjivanja „Velebita“ koji je dovršen u dvije godine, „no već tada smo u Institutu planirali da za vlastitu ratnu mornaricu napravimo podmornicu koja će biti bolja od “Velebita”, od oko 200 tona, naoružanu torpedima, s većom autonomijom i boljim uvjetima rada i života posade – kaže Mušterić. „U Adria-Maru smo zaključili da bi imalo smisla jedan takav projekt ponuditi i svjetskom tržištu.“
– Nekoliko zemalja u svijetu, poput Francuske, Njemačke, Italije ili Kine, gradi podmornice, ali velike. Male podmornice uspješno ne gradi nitko. Istodobno postoje zemlje koje nemaju podmornice, a htjele bi ih imati, ili su kupile velike, ali njima nisu u stanju vladati. Velike suvremene podmornice toliko su složene da ih je i najrazvijenijim državama teško održavati tehnički potpuno spremnima, a kamoli jednoj Indoneziji, Pakistanu, Maleziji ili Egiptu. Pritom su one potpuno ovisne o zemlji koja je te podmornice sagradila, što im predstavlja veliki sigurnosni problem. Tako su te države došle na ideju da usvoje ratno podmorničarstvo koje će biti u stanju same savladati, dijelom kupnjom gotovih, a dijelom samostalnom gradnjom novih malih podmornica transferom tehnologije.
Lako ju je održavati
Adria-Marova delegacija obišla je brojne zemlje jugoistočne Azije, a u posjetu Filipinima sudjelovala je i hrvatska državna agencija za izvoz naoružanja Alan. Egipatska delegacija, u čijem su sastavu bili i egipatski admirali, dvaput je bila u Adria-Marovu uredu u Zagrebu. – I sve te zemlje u svojim planovima imaju ozbiljnu namjeru da se opreme malim podmornicama – kaže inženjer Mušterić, i nastavlja:
– Za njih su male podmornice puno bolje nego velike. Za veliku treba imati posadu od 35 tehnički pismenih mornara odanih svojoj zemlji, i najmanje još jednu kompletnu rezervnu posadu. A takve je teško naći. Za malu podmornicu treba samo šest do osam ljudi, ona je jednostavnija, njome je lakše upravljati i lakše ju je održavati, a za potencijalnog napadača predstavlja sredstvo odvraćanja i opasnost jednako veliku kao i velika podmornica, možda još i veću jer se na razvedenoj obali lakše sakrije među otoke i u uvale. Takva je konfiguracija hrvatske, ali i obale Indonezije ili Filipina.
– A kad zna da se u nekom području “mota” mala podmornica koja mu može potopiti brod i s tisuću vojnika, svaki će napadač dvaput razmisliti hoće li tu uploviti, dodaje Ivan Mušterić.
– Podmornici pritom ne treba osam torpeda da bi bila ubojita, dovoljna su i dva, jer kad njih ispali otkrila se i mora bježati. A za jednu veliku moguće je dobiti i pet malih, a od njih pet barem dvije mogu uvijek biti potpuno spremne... Vođena tom logikom, filipinska mornarica zatražila je od Adria-Mara i Alana da joj prezentiraju svoju malu podmornicu nazvanu „Drakon 220“, koja zapravo i nije tako mala jer je u odnosu na „Velebit“ narasla u dužinu za punih deset metara, za metar u promjeru i za 140 tona istisnine. No ono glavno po čemu se „Drakon“ razlikuje od „Velebita“ dvije su torpedne cijevi integrirane u čvrstom trupu podmornice, kao i mogućnost njezina opremanja s dvije protubrodske rakete.
Nova hrvatska podmornica tako i dalje može služiti za izviđanje, prikupljanje i prosljeđivanje podataka, kao diverzantska (ali za osam umjesto samo četiri ronilaca, koji sada mogu iz tlačne komore pod morem izroniti i nadolje, kako ih neprijatelju ne bi otkrili zaostali zračni mjehurići, a ne samo nagore) i za polaganje po dnu protubrodskih mina, ali je, za razliku od „Velebita“, postala ubojito napadačko oružje. Torpeda pritom mogu biti od bilo kojega proizvođača, sa Zapada kao i s Istoka, a protubrodske navođene rakete koje se ispaljuju pod morem mogu biti i Harpooni i Exoceti, već prema željama i mogućnostima naručitelja.
Brojne su i ostale njezine specifičnosti. Pogonit će je vijak (propeler) spojen na specijalni sinkroni elektromotor s permanentnim magnetima, s dva odvojena namotaja u rotoru i bez reduktora, kako njegovi zupčanici ne bi proizvodili buku koju neprijatelji mogu čuti izdaleka. Struju za elektromotor, koja se pohranjuje u akumulatore za najmanje 280 nautičkih milja neprekidne plovidbe pod morem brzinom od četiri čvora, proizvodit će vlastiti dizelski motor i generator podmornice. Ta dva motora i zalihe kisika za posadu zajedno će joj omogućavati (kombiniranom plovidbom na površini i pod morem) doseg patroliranja od čak 2000 nautičkih milja.
Sve ostalo što borbena podmornica mora imati, od pasivnog i aktivnog sonara, preko analize šumova i pohrane podataka, do periskopa, radara i navigacijskih uređaja (inercijalnog, žirokompasa, GPS-a...) moći će se u „Drakon 220“ ugraditi kupljeno od bilo kojeg svjetskog renomiranog proizvođača.
Na ovom mjestu možda treba reći da je tu mogućnost imala još i bivša Jugoslavija: i njoj su čak i zapadni proizvođači bili dostupni za nabavu sofisticiranih uređaja i instrumenata za podmornice. No, današnja je tehnologija otišla puno koraka naprijed pa će „Drakonov“ periskop zapravo biti laserski daljinomjer i panoramska kamera koja će istodobno snimati u različitim dijelovima spektra i omogućavati kompjutorsku analizu snimki u podmornici. Takav periskop identificira helikopter ili brod (duži od 30 metara) na udaljenosti od 30 kilometara. Na dva kilometra može raspoznati čovjeka.
Najveće iznenađenje koje je novinaru priredio član Adria-Marova tima, voditelj projekata, diplomirani inženjer brodogradnje Hrvoje Orešković, jest gdje će se graditi čelični trup podmornice u koji će se sva ta sila motora, opreme, oružja i ljudi smjestiti. Adria-Mar, naime, nema vlastitog brodogradilišta, nego poslove gradnje i opremanja povjerava pogonima koji ih mogu obaviti. U ovom slučaju, trup podmornice gradit će se i tlačno ispitati u – Slavonskom Brodu!
U Adria-Maru su ustanovili da najbolju opremu i najsposobnije stručnjake i majstore za zavarivanje i obradu čeličnih ploča debelih od pet (za balastne tankove), preko 16 do 24 milimetra (za ojačanja i otvore na trupu) u Hrvatskoj imaju tvrtke u Slavonskom Brodu „Industrijska rješenja“ i „Termoenergetska postrojenja“ u sastavu Holdinga Đuro Đaković.
– Ljudi su ondje susretljivi, stručni, a lista čelika s kojima rade je nevjerojatna – kaže inženjer Orešković.
U Slavonskom Brodu
A potvrdu da su s „Đurom Đakovićem“ napravili dobar izbor, u Adria-Maru su dobili i od inspekcijskog tima vodeće svjetske kuće za klasifikaciju i certifikaciju podmornica DNV-GL (kratica je od Det Norske Veritas – Germanischer Lloyd). Njezini stručnjaci samoinicijativno su posjetili Adria-Mar u Zagrebu i pogone u Slavonskom Brodu i nakon toga izdali potvrdu: „Zaključno, DNV GL je došao do uvjerenja da se projektiranje i proizvodnja mogu do kraja obaviti u skladu s pravilima DNV-GL-a. Naši su eksperti spremni uključiti se u dublje razmatranje i osiguranje kvalitete isporuka trećih proizvođača prema klasifikaciji podmornica u skladu s pravilima DNV-GL-a za podmornice.“ U potpisu: Harald Pauli, voditelj Odsjeka za tlačnu i podmorsku tehnologiju, i Malk Wunsch, ekspert za plovila tipa podmornice istog Odsjeka.
U kratkom novinskom članku nije moguće ni približno navesti i opisati čak ni najzanimljivije detalje i posebnosti Adria-Marove podmornice „Drakon 220“ (propeler koji upija zvukove, na primjer, izradit će se u Singapuru po engleskom projektu...), no vjerojatno je dovoljno reći da bi obnova gradnje podmornica ponovo stavila Hrvatsku na kartu tehnički ozbiljnih zemalja svijeta.
Pritom, za razliku od hrvatskih brodograditelja površinskih brodova, Adria-Mar za svoje podmornice ne traži od države nikakve subvencije ni garancije. Isporuka novih podmornica, kao i transfer tehnologije, bili bi ugovorni posao dviju država, u kojem bi Adria-Mar bio partner i izvođač posla. Država, dakle, ne bi snosila baš nikakav poslovni ili financijski rizik.
O gradnji „Drakona“ za filipinsku mornaricu uskoro se očekuje početak pregovora, interes za nabavu podmornice iskazale su i druge zemlje Dalekog i Bliskog istoka, a neke i za kupnju i za zajedničku gradnju kod njih. Ukupno bi to za Hrvatsku mogao biti izvozni posao od nekoliko stotina milijuna eura. Od hrvatskog Ministarstva obrane, međutim, sada se očekuje da sklopi pro forma pisma namjere o suradnji s filipinskim ministarstvom obrane. Čeka se, čeka, i čeka, ali to kratko protokolarno pismo nikako da se napiše, potpiše i pošalje...
>> Pogledajte kako se vara kupce na tržnicama
Cuj prijetiti?? Hrvati nikome nikad ne prijete niti napadaju, to da su najbolji u odbrani svoje domovine i naroda ne bi nikoga trbalo uplasiti, nikoga tko nema namjeru napasti i osvojiti Hrvatski tritorij.