Pravda je spora, i to ne samo u Hrvatskoj. Eno sud u Bruxellesu je 35 godina nakon ubojstva Kosovara Envera Hadrija, političkog aktivista, stavio točku na i na to ubojstvo s političkom pozadinom. Jer prije neki dan, kako pišu belgijski mediji, na doživotnu kaznu zatvora su osuđeni srbijanski dražvljani Veselin Vukotić (72) i Andrija Drašković (60). Iako je naređeno njihovo uhićenje teško da će do toga ikada doći. Uostalom Drašković je 2015. bio po belgijskom europskom uhidbenom nalogu uhićen u Splitu, no uspio je pobjeći dan prije izručenja Belgiji. Vukotić je već bio izlučivan Belgiji zbog Hadrijeva ubojstva, no tada nije bio suđen. Presuda Draškoviću i Vukotiću rezultat je ponovljenog suđenja jer su oni na istu kaznu bili osuđeni i 2016. Tada je s njim na doživotnu kaznu zatvora osuđen i Božidar Spasić. No Vukotić i Drašković su tražili da im se sudi ponovo jer im se 2016. sudilo u odsutnosti. Rezultat suđenja je - isti. Prema presudi Drašković i Vukotić su bili počinitelji ubojstva kojeg je naručila UDBA, odnosno njezin srbijanski sljednik SDB i to preko Spasića, koji je bio glavni inspektor te tajne službe. Motiv ubojstva je bio politički jer se Hadri zalagao za neovisnost Kosova.
Ubijen je 25. veljače 1990. i to dok je stajao na semaforu u Bruxellesu. U ruci je držao fascikl s dokumentima koji su dokazivali kakvi su razmjeri zločina i represije koje su jugoslavenske snage sigurnosti po naredbi Slobodana Miloševića počinile nad Albancima na Kosovu tijekom 80-ih i početkom 90-ih. Hadri, predsjednik Komiteta za zaštitu ljudskih prava Albanaca, tog se dana trebao naći s raznim diplomatima, uključujući i američke, a sve to bila je priprema za govor koji je za koji dan trebao održati pred Savjetom za ljudska prava UN-a. No Hadri do New Yorka nije stigao. Jer dok je čekao da se promijeni svjetlo na semaforu, pored njega se zaustavio automobil. Iz vozila je zapucano na Hadrija. Pogođen je u glavu i na mjestu usmrćen. Ubojice su pobjegle, a belgijska policija cijelu je priču uskoro povezala s jugoslavenskim tajnim službama. Konkretnije, srbijanskim SDB-om (Služba državne sigurnosti), jer se sumnjalo da su Hadrijevo ubojstvo “odradili” Veselin Vukotić, Andrija Lakonić i Darko Ašanin. Sva trojica bila su žestoki dečki beogradskog podzemlja, no dobro povezani s jugoslavenskom tajnom službom za koju su, kako se sumnja, godinama odrađivali likvidacije nepoćudnih emigranata diljem Europe.
Malo nakon toga, krug sumnjivaca proširio se i na Andriju Draškovića, koji je koncem lipnja 2015., po europskom uhidbenom nalogu koji je za njim raspisala Belgija, bio uhićen u Splitu. Umjesto da izručenje Belgiji čeka u pritvoru, bio je pušten na slobodu uz jamčevinu od 100.000 eura. No blagonaklonost splitskog suda prema Draškoviću uskoro se pretvorila u skandal jer je netragom nestao dan prije no što je trebao biti izručen Belgiji. Koliko je poznato, nikada se nije utvrdilo kako je Drašković nestao, a srbijanski mediji u to vrijeme, špekulirali su da mu je namjerno bilo omogućeno da pobjegne, jer je bilo dobro poznato da je godinama uživao u zaštiti koju mu je pružao obavještajno i policijski vrh Srbije. Naime, Drašković je u Srbiji tituliran kao kontroverzni poduzetnik, s kriminalnim pedigreom, a povezivao se i s krijumčarenjem cigareta i narkotika. U Srbiji je osuđen zbog ubojstva Zvonka Plečića, a nagađalo se i da stoji iza likvidacije ratnog zločinca Željka Ražnjatovića Arkana. Zbog krijumčarenja cigareta tražila ga je i Italija po čijoj je tjeralici 2007. uhićen u Njemačkoj. Nijemci su ga tada ispitivali o udbaškim likvidacijama, konkretno o ubojstvu Stjepana Đurekovića, a zbog toga što je tada kazao njemačkim istražiteljima, bio je svojevremeno svjedok na suđenju Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Münchenu. Drašković je tužiteljima tada ispričao da je Perkoviću nalog za ubojstvo Đurekovića dao Stane Dolanc te da je Perković za ubojstvo angažirao Željka Ražnatovića Arkana i Đorđa Božovića Glišku. No to što je Drašković njemačkim tužiteljima kazao 2007. nije ponovio na suđenju 2015., jer se pokazalo da je sve ono što je govorio zapravo prethodno pročitao u novinama ili čuo u kafićima te da je pričom o Đurekoviću zapravo htio spriječiti da ga Njemačka izruči Italiji. Nakon što je uhićen u Njemačkoj te izručen Italiji, zbog Hadrijeva ubojstva ispitivale su ga i belgijske vlasti, a on je tada, kao i sada, tvrdio da s tim nema veze.
VEZANI ČLANCI:
Što se tiče Arkana, Drašković se zbog njega našao u problemima 2000., nakon što je Arkan likvidiran u jednom beogradskom hotelu. Prijatelji likvidiranog ratnog zločinca smatrali su da iza te likvidacije stoji Drašković, zbog čega je Luka Bojović, Arkanovo kumče i novi šef zemunskog klana, nakon što su stari uhićeni ili ubijeni u policijskoj akciji Sablja, naručio Draškovićevo ubojstvo. O tome događaju iskazivali su Sretko Kalinić i Miloš Simović, dvojica “zemunaca” koji su se nakon ubojstva Zorana Đinđića skrivali u Hrvatskoj gdje su i uhićeni 2010. Na Draškovića je pucano u travnju 2004., na autocesti Šid – Beograd i to, što je posebno zanimljivo, samo desetak dana nakon što je izašao zatvora u kojem je bio zbog ubojstva Zvonka Plečića. U napadu na Draškovića ubijen je jedan od njegovih tjelohranitelja, trojica su bila ranjena. Zbog toga prepada te još nekih likvidacija - nakon što je Kalinić izručen, a Simović uhićen - osuđeni su na višegodišnje zatvorske kazne. Draškovića je tom prigodom spasila činjenica što je džip u kojem se vozio bio blindiran, a on je nakon toga jedno vrijeme živio u Hrvatskoj. Konkretnije u Opatiji, gdje je prijavljivan zbog nedozvoljenog držanja oružja. Iako je govorio da se u Hrvatskoj ne skriva, već mu je tu lijepo, situacija se promijenila kada su s povećom hrpom eksploziva u studenom 2006. kod Zadra uhićeni Nikola Vein i Tibor Fur, pripadnici surčinskog klana. Iako je tada objavljeno da je eksploziv bio namijenjen za likvidaciju Vladimira Milisavljevića Budale, jednog od tada odbjeglih “zemunaca”, u istrazi se pojavilo i ime Andrije Draškovića. Konkretnije, smatralo se da su ga Vein i Fur htjeli likvidirati kao osvetu za ubojstvo vođe njihova klana Zorana Šijana 1999. To ubojstvo pripisivalo se Draškoviću, no nikada mu nije dokazano, a zbog Šijanove smrti Drašković se 2000. sukobio s Plečićem, kojeg je i ubio. Zbog tog ubojstva osuđen je na 10 godina. To je bio jedini teži zločin koji je Draškoviću dokazan. Sve do presude belgijskog suda zbog ubojstva Hadrija
Što se tiče Lakonića, Ašanina i Vukotića, ovaj prvi je, malo nakon Hadrijeva ubojstva, ubijen u Beogradu u prepirci s Ašaninom i Vukotićem. Ubio ga je Vukotić, koji je uz pomoć visoko rangiranog policijskog inspektora uspio isti dan napustiti Srbiju. Nekoliko godina poslije i Ašanin i Vukotić bili su uhićeni i izručeni Belgiji zbog Hadrijeva ubojstva; Ašanin iz Grčke, a Vukotić iz Španjolske. Zanimljivo je da je Vukotić u trenutku uhićenja u Španjolskoj kod sebe imao hrvatsku putovnicu. Zbog nedostatka dokaza, ni Ašanin, ni Vukotić u to vrijeme u Belgiji nisu osuđeni za Hadrijevo ubojstvo. Ašanin je koncem 90-ih ubijen u Beogradu, dok je Vukotić zbog ubojstva u Crnoj Gori suđen u odsutnosti na 20 godina. Belgija ga je 2008. izručila Srbiji, koja ga je odbila izručiti Crnoj Gori, a sve to vrijeme srbijanski mediji isticali su Vukotićeve obavještajne veze te povezanost s Jovicom Stanišićem, alfom i omegom srbijanskih tajnih službi. Spasić živi u Srbiji i često je gost raznih televizijskih emisija u kojim gostuje kao - stručni komentator. Činjenica da je dva puta osuđen na doživotni zatvor jer je u ime jugoslavenskih tajnih službi angažirao kriminalce da ubiju političke aktiviste, očito mu nisu nikakva prepreka.
>>Pitali smo umjetnu inteligenciju koji bi narodi mogli nestati u sljedećih 100 godina, odgovor bi vas mogao zabrinuti>>
Koliko Hrvata domoljuba je pobijeno diljem svijeta od zločinaca kao što su Perković i Mustač, koje je drug Milanović htio zaštititi od suđenja da ne ispliva kakvu ulogu je imao njegov otac u takvim rabotama.