Među prvima, ako ne i prvi, koji je pozvao na pomoć izbjeglicama iz Ukrajine čim je počeo rat u toj zemlji bio je mons. Milan Stipić, episkop Križevačke eparhije. Naime, grkokatolička Križevačka biskupija u svojem sastavu ima nešto manje od trećine vjernika ukrajinske nacionalnosti pa je zbog toga i prirodno senzibiliziranija na veze s Ukrajinom. No i sam vladika Stipić često je u svojim mlađim svećeničkim danima boravio u Ukrajini i družio se s ukrajinskim svećenicima i vjernicima, što je bio povod i za ovaj razgovor. Mons. Stipić vrlo je dobar poznavatelj tamošnjih prilika, a i sam vrlo dobro govori ukrajinski jezik, koji je naučio posjećujući Ukrajinu.
Kako ste reagirali i na što ste pomislili kada ste prije mjesec i pol vidjeli vijest da je Rusija napala Ukrajinu?
Vijest o početku rata vrlo me neugodno iznenadila. Dugi niz godina poznajem ukrajinski narod i zemlju. Također, poznajem i mnogo Rusa. Tako da sam najprije bio veoma ožalošćen zbog vijesti o ratu, a isto tako sam u svojoj duši proživio veliki strah, ponajprije jer sam kao dijete proživio Domovinski rat i njegove strahote, ali i zbog toga što ovaj rat u Ukrajini, zapravo, u sebi nosi mogućnost šireg sukoba svjetskih sila. Posljedice toga sukoba ćemo sigurno za nekoliko mjeseci osjetiti u cijeloj Europi. Kao i uvijek, postoje i oni koji zagovaraju ovaj rat i kojima on donosi korist, prije svega gospodarsku i političku. Međutim, kaže sveto evanđelje, ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se trude graditelji. Žalostan sam zbog mnogih nevinih žrtava. Osobito nas sve žalosti uništavanje te velike i predivne zemlje pune povijesti, tradicije i kulture i kršćanskog nasljeđa.
Imate prijatelje u Ukrajini?
Mnoge prijatelje imam ondje i boravio sam u mnogim ukrajinskim gradovima, stoga njihovo uništavanje doživljavam veoma tragično. Žao bi mi bilo bilo kojeg drugog naroda ili države, ali budući da sam osobno povezan s Ukrajinom i mnogim prijateljima koji tamo žive, strahotu ovog rata doživljavam još teže.
Jeste li mislili da će doći do rata?
Iskreno sam se nadao da neće, usto su me i prijatelji i znanci u Ukrajini uvjeravali da neće biti rata. Zapravo, većina Ukrajinaca nije očekivala rat ili pretpostavljala da će do njega doći. Na prvim snimkama možemo vidjeti kako ljudi unatoč zračnoj opasnosti ipak redovito hodaju ulicama svojih gradova i obavljaju svoje svakodnevne dužnosti, što pokazuje da nisu bili nimalo svjesni ozbiljnosti sukoba i opasnosti same situacije. S druge strane, Ukrajina i Rusija su susjedne zemlje i vrlo slični narodi, oni su povijesno i gospodarski vezani, mnogi Rusi imali su u Ukrajini svoje tvrtke, tako da zaista nisam očekivao rat, a slično su razmišljali i mnogi moji prijatelji i znanci iz Ukrajine.
Odmah ste se oglasili i među prvima pozvali na prihvat izbjeglica iz Ukrajine?
Moj bivši župljanin radio je u dopisništvu jedne naše hrvatske televizijske kuće iz Kijeva i zvao me isti dan kad su počeli napadi te mi rekao o velikom stampedu izbjeglica iz Kijeva, ali i iz ostalih dijelova Ukrajine. Ljudi su iz Ukrajine krenuli prema Zapadu pa sam pretpostavio da će ih stanoviti broj doći i u Hrvatsku, neovisno o razmjeru i dugotrajnosti sukoba. Sugerirao sam svojim svećenicima i vjernicima, kao i cjelokupnoj kršćanskoj javnosti, da otvore svoja srca i svoje domove za ljude koji nam eventualno pristignu. Vidimo da je sada taj broj prešao deset tisuća, a sigurno će ih biti i više.
Kako je sad s prihvatom izbjeglica?
Situacija je sada solidna, naša država dobro se organizirala. Postoji Stožer civilne zaštite kao i Crveni križ. Ovisi dosta i o lokalnim samoupravama. Mi smo kao narod empatični i spremni priskočiti u nevolji. Od svih izbjeglica sam čuo riječi neizmjerne zahvalnosti zbog pomoći i otvorenosti koju naš narod i naša domovina pokazuju. Mi kao biskupija pomažemo maksimalno, obilazimo izbjeglice i pomažemo karitativno i duhovno. Imamo više svećenika i časnih sestara koji govore ukrajinski pa se stavljamo na raspolaganje za prevođenje, ali, naravno, i za ispovijed, duhovnu pomoć i liturgijske potrebe. Izbjeglica ima raznih, od katolika do pravoslavnih i ostalih. Mi smo otvoreni za sve, ali ih podržavamo da svatko čuva svoju vjeru i pripadnost svojoj crkvi. Moram istaknuti kako se naš Hrvatski Caritas silno angažirao i sve biskupije u Hrvatskoj čine maksimalno oko pomoći pri zbrinjavanju izbjeglica koji pristižu. Također, Caritas šalje velike količine humanitarne pomoći kamionima u Ukrajinu jer oni sami u zapadnom dijelu zemlje imaju više milijuna prognanika iz istočnog dijela zemlje te im je pomoć prijeko potrebna.
Redovito smo u kontaktu, osobito s biskupom Stepanom Susom, koji je pomoćni biskup u Kijevu i zadužen je za ukrajinsku inozemnu pastvu. Također sam u kontaktu s dosta svećenika i monaha koji su dušobrižnici vjernika u Ukrajini. Zanimljivo je da smo im mi na početku rata nudili smještaj kod nas u Hrvatskoj, međutim oni su ostali odlučni da neće napuštati svoje vjernike ni svoje župe u Ukrajini ni pod koju cijenu.
Kakvo je, prema vašem iskustvu, stanje među tri najveće crkve u Ukrajini: jednoj koja je grkokatolička i dvije pravoslavne, od kojih je jedna okrenuta prema Moskvi, a druga prema Kijevu?
U Ukrajini je šest milijuna katolika, od čega su pola milijuna katolici rimskoga obreda, a pet i pol milijuna su katolici istočnog obreda, odnosno grkokatolici. Tu je također velik broj pravoslavnih vjernika, njih više desetaka milijuna. Pravoslavna crkva u Ukrajini podijeljena je na dvije grupe: jedni imaju svog patrijarha u Moskvi, a drugi u Carigradu. Svaka od tih grupa ima više od šezdeset biskupija. Katolici obaju obreda su većina u zapadnom dijelu Ukrajine, dok su pravoslavni vjernici većina u središnjoj i istočnoj Ukrajini. Odnosi su tijekom posljednjih godina napeti između te dvije pravoslavne crkve, posebno oko jurisdikcije nad bogomoljama. Stvoren je dojam da crkva koja ima patrijarha u Moskvi ima proruski politički utjecaj na Ukrajinu. Međutim, moramo reći da ona sada tijekom rata djeluje potpuno proukrajinski, usprkos tome što im je patrijarh u Moskvi.
Kako ocjenjujete ulogu moskovskog patrijarha Kirila?
Uloga patrijarha Kirila zapravo je jako važna u ovoj situaciji jer je on autoritet za ruski narod. On podržava politiku Rusije, ali zato gubi višemilijunsku pastvu na teritoriju Ukrajine. Teško je meni osobno prosuđivati bilo čije postupke i izjave, ali definitivno držim da bi svi crkveni poglavari svakako morali neupitno biti protiv rata i nasilja i uvijek na strani čovjeka bez obzira na društvene i političke okolnosti.
Papa Franjo zajedno sa svim biskupima svijeta posvetio je Rusiju i Ukrajinu Bezgrešnom Srcu Marijinu. Kako vi na to gledate?
Ta posveta vezana je uz ukazanja Majke Božje u Fatimi. To je privatna objava, ali joj Crkva daje veliki značaj. U toj objavi sugerira se da se Rusija i Ukrajina kroz molitvu posvete presvetoj Bogorodici Majci Božjoj, kako bi ona sačuvala te narode od stradanja i izmolila od Boga mir na tom prostoru. Mislim da je velika stvar da cijela Katolička crkva, sa svim biskupima svijeta, posvećuje te dvije zemlje Bogu i Presvetoj Bogorodici, koju svi zovemo Kraljica Mira. To je, zapravo, nastojanje Crkve da mir i rješenje ovoga strašnoga rata, koji nam je nadomak ruke, dođe iz Božje duhovne dimenzije te da on bude trajan i pravedan. Također se na ovaj način vidi istinska bratska briga Katoličke crkve za ta dva naroda. Kad imamo prijatelja koji je u životnoj nevolji i kad mu kažemo: “Prijatelju, molit ću se za tebe”, siguran sam da to mnogo znači čak i onome tko nije vjernik.
Boravili ste često u Ukrajini. Kakav je vjerski život u zemlji koja je provela još gore razdoblje u komunizmu nego mi?
Ukrajina je zemlja čiji su stanovnici prirodno jako religiozni ljudi. Neovisno o vjerskoj pripadnosti, vrlo su zainteresirani za duhovne i vjerske teme. Primijetio sam mnoge ljude koji na ulicama ili trgovima stoje i raspravljaju o religijskim i teološkim temama s velikim žarom i zanimanjem. Također, ondje su sve crkve i bogomolje pune ljudi bez obzira na konfesiju. Zanimljivo, jer nakon pada komunizma u Ukrajini izgrađene su tisuće novih crkava bez ikakve potpore vlasti ili državnih struktura. Crkve su im veličanstvene, prepune ljudi, a liturgijski život veoma bogat. Moram reći kako je za vrijeme Sovjetskog Saveza vjerski život Pravoslavne crkve bio sveden na minimum, a Grkokatolička crkva bila je zakonom zabranjena. Postojali su u to vrijeme svećenici koji su bili potajno zaređeni u nekim podrumima. Također, časne sestre i monasi.
Postojali su ljudi koji su radili u pošti ili tvornici i slično, ali su zapravo bili svećenici ili redovnici. Oni bi ustajali rano, prije četiri sata, kako bi imali molitvu i liturgiju privatno u skrovitom kutku neke kuće ili stana te bi nakon toga išli na svoj civilni posao i godinama nitko nije znao da su oni monasi ili svećenici ili časne sestre. Potajno su se krstila djeca i obavljala vjenčanja uglavnom po preporuci. Nisu postojale matične knjige ni ikakvi zapisi jer bi bilo krajnje opasno ako bi to palo u ruke tadašnjoj vlasti. Kada bi ih otkrili organi vlasti, prema takvim ljudima bili su krajnje surovi i nemilosrdni. Mnogi su nakon višegodišnjih boravaka u zatvorima i gulazima podlegli. U vrijeme Sovjeta stradala je i Katolička i Pravoslavna crkva. Ubijene su tisuće grko- i rimokatoličkih svećenika, biskupa i redovnika. Pravoslavna crkva je u tom vremenu imala više od devedeset tisuća mučenika, koji su u tom režimu ubijeni iz mržnje prema Crkvi i kršćanstvu. Možda je devedesetih godina nakon političkih promjena u Ukrajini zbog toga došlo do velikog oduševljenja za vjerski i crkveni život.
Odlazio sam u Ukrajinu od 1998. pa nadalje, naučio sam jezik i često sam se družio s domaćim ljudima. Mogu reći da je devedesetih godina odlaziti u Ukrajinu bilo nešto prilično egzotično. Ta je zemlja bila tada gotovo potpuno nepoznata našim ljudima u Hrvatskoj i čak je dobar dio nije ni razlikovao od Rusije. U to vrijeme sve je još djelovalo sovjetski. Željeznica, ceste, ambijent u gradovima… Sjećam se, recimo, kako se na ulicama prodavalo poznato tamošnje piće “kvas”. To je slatkasto lagano fermentirano bezalkoholno piće slično bezalkoholnom pivu. Prodavalo se u velikim crvenim metalnim cisternama kakve kod nas koriste za jednu stanovitu posebnu namjenu.
Pokraj cisterne je stajala prodavačica s maramom na glavi i imala je dvije staklene krigle – veću i manju. Kupac bi platio svoje piće, dobio bi ga u većoj ili manjoj krigli, ovisno o želji, ispio na licu mjesta te vratio ženi kriglu i pošao dalje svojim putem. Sljedeći kupac dobio je piće u tu istu kriglu. I nikome to nije smetalo. Rijetkost je bila vidjeti mlade ljude u trapericama ili u tenisicama. Međutim, Ukrajina se ubrzano mijenjala i primjećivao se razvoj. Ljudi su počeli bolje živjeti i, kako su prolazile godine, vidio sam sve bolje ceste i infrastrukturu, moderne tramvaje i vlakove. Veliki su gradovi jako lijepo uređeni. Bilo je evidentno da ta zemlja postaje sve razvijenija i uređenija. Siguran sam da bi se Ukrajina, da nije bilo rata, približila Češkoj i drugim srednjoeuropskim zemljama po svome standardu u idućih dvadesetak godina. Svakako moram naglasiti da je Ukrajina zemlja kulture, umjetnosti, književnosti i glazbe. Obiluje predivnim kazalištima, muzejima, opernim kućama. I zapravo, ono što je posebno nama Hrvatima fascinantno, ta je zemlja zaista golema. Možete putovati satima da biste došli samo iz jedne regije u drugu.
Ukrajinski bogoslovi školovali su se kod nas u Hrvatskoj?
Budući da za vrijeme Sovjetskog Saveza nije postojala ni jedna ustanova za odgoj i obrazovanje klera na prostoru Ukrajine, nakon što je Crkva dobila slobodu, biskupi Ukrajine odlučili su slati svoje studente u druge zemlje gdje je crkveno školstvo već bilo razvijeno. Tako je u Hrvatsku dolazilo mnogo studenata koji su u Zagrebu ili u Đakovu obavljali svoju svećeničku formaciju i stjecali naobrazbu. Naš crkveni i civilni obrazovni sustav kvalitetan je i širok. Naši su intelektualci poznati diljem svijeta po dobroj i sveobuhvatnoj naobrazbi. Tako da smo mi, koji smo tada bili studenti, imali dosta kolega iz Ukrajine koji su s nama studirali ovdje u Hrvatskoj. To su bili naši prvi susreti i s njima sam i ja putovao kao student u Ukrajinu te upoznavao tu zemlju i kulturu. Sada su mnogi od njih ukrajinski intelektualci i svećenici i svi govore hrvatski jezik i osjećaju Hrvatsku kao svoju drugu domovinu.
U posljednje vrijeme govori se o sličnostima hrvatskog i ukrajinskog naroda?
Zaista postoji dosta sličnosti između Hrvata i Ukrajinaca. U Ukrajini postoji nekoliko povijesnih lokaliteta gdje su živjeli Hrvati prije doseljenja u našu sadašnju domovinu. Naš je jezik općenito sličan s istočnoslavenskim jezicima. Mi se s Ukrajincima ne možemo izravno razumjeti, ali uz određeno učenje jezika razumijevanje se postiže u vrlo kratkom vremenu. Naš hrvatski jezik i ukrajinski imaju mnogo istih i sličnih riječi, no postoje riječi koje se isto izgovaraju, ali drugo znače.
Na primjer?
Ukrajinci imaju mjesece travenj, serpenj i lipenj, ali njihov je travenj naš svibanj, a lipenj naš srpanj. Također, riječ “domovina” na ukrajinskom znači “mrtvački sanduk, lijes”. A “ponos” znači “dijareja”. Zato treba biti oprezan kad želimo nešto objasniti. Ljudi iz zapadnog dijela Ukrajine imaju dosta sličnosti s Hrvatima iz kontinentalnog dijela Hrvatske, po mentalitetu, zatim folklornim običajima i narodnim tradicijama, nošnjama i slično. Tu se vidi taj sveopći slavenski element. U velikim gradovima i na istoku zemlje dosta dominira ruski jezik, dok se na zapadu Ukrajine više govori ukrajinski. Treba znati da kod njih jezik kojim se govori ne označava narodnost pa postoje milijuni Ukrajinaca koji su veliki domoljubi, ali ne govore ukrajinski, nego ruski jezik. Slično je u Kanadi, gdje se govori francuski i engleski jezik. Moram također istaknuti kako u Ukrajini postoje deseci različitih nacionalnosti, iz Europe, Azije i šire. Ondje žive Armenci, Rusi, Tatari, Moldavci, Gagauzi, Gruzijci, Židovi i mnogi drugi. U ukrajinskim gradovima osjeti se velika multietničnost i raznolikost tradicije jezika i kultura. To se bogatstvo reflektira i na kulturni život i na gastronomiju.
Cijela situacija je strašna i moram reći da mi je istinski žao svih ljudi koji stradaju u Ukrajini. Užasno je gledati mrtve po ulicama, uništene gradove i sela. Dogodili su se identični scenariji u Afganistanu, Siriji, Iraku, kao što su i te zemlje bile optuživane za razna tajna kemijska naoružanja te su zbog toga bešćutno bombardirane i ubijeni su milijuni civila. Tada nismo o tome toliko govorili. Je li to zbog toga što su one od nas ipak dosta udaljenije kilometrima, ali i jezično i kulturno, ne bih znao reći. Svakako, prema Ukrajini osjećamo veći senzibilitet zato što nam je bliža i geografski i jezično.
Nadam se da će se što prije uspostaviti stabilan mir. I da će prestati patnje nedužnih stanovnika. Politički gledano, teško je predvidjeti kako će se sve riješiti, jer su promjene u svijetu vrlo brze u posljednje vrijeme i nešto što je sad sigurno može za nekoliko mjeseci biti potpuno nepostojeće. Sad smo svi politički analitičari i svi dajemo neke procjene. Jedni govore da Rusija neće uspjeti u svojoj namjeri i da će se povući, a drugi govore suprotno. Mislim da se ne može tek tako nešto reći kao pretpostavka i držim da definitivno to nije rat samo Ukrajine i Rusije, nego je to sukob interesa i država šireg razmjera, koji se, nažalost, vodi na prostoru Ukrajine i tamošnji stanovnici su najveća žrtva, bez obzira na nacionalnost, vjeru ili podrijetlo.
Kako, zapravo, gledati na rat iz kršćanske perspektive?
Prema starozavjetnoj biblijskoj predaji pojam rata povezuje se s Kajinovim ubojstvom njegova brata Abela. Kasnije, također, spominje se umijeće pravljenja oružja kao nešto što su ljudi naučili od zlih duhova. Ako pogledamo na svijet po Isusovom evanđeoskom modelu, onda jasno vidimo da Isus Krist postavlja društvene kategorije u kojima je čovječanstvo jedna obitelj, a Bog nam je svima otac te su samim time svi ljudi braća i sestre. U tome je smislu svaki oblik rata bratoubojstvo i zločin protiv vlastite obitelji. Ne postoji nikakav društveni, kulturni povijesni ili socijalni razlog koji bi mogao opravdati ubijanje ljudi. Rat kao sredstvo rješavanja nesuglasica i raznih problema nekršćanska je i anti-Isusova metoda.
Ubijanje ljudi nešto je što ima inspiraciju u samome Zlu. Pogledajmo samo snimke iz Ukrajine ili iz nekih drugih zemalja gdje bjesni rat. Svaki onaj leš koji vidimo na snimci, bez obzira civilni ili vojni, ove ili one vojske, iza sebe ima svoju životnu priču. To su sve nečije majke, bake, braća i sestre, nečiji tate. Iza svakog onog mrtvog tijela stoji jedna uplakana majka i obitelj kojoj se srušio čitav svijet, jer nema više onoga kojeg su rodili, hranili, odgajali, vodili u vrtić i u školu, kome su išli na roditeljski sastanak… Zamislimo samo kolika je pred Bogom odgovornost onih ljudi koji zagovaraju i podržavaju rat bilo gdje u svijetu i svojim potpisima ga počinju. Što će oni moći reći jednom kad stanu pred Božji sud? Rat je strašno zlo koje se nikada ničim ne može opravdati. Kaže jedna pjesma: “Čekali smo kraj tog rata da vidimo tatu i brata, ali dobro ništa bilo nije jer majka se od tada više ne smije. Ostali smo zbog tog rata bez oca i bez brata, i dok su ih herojima zvali, mi smo se od boli raspadali.”
Pohvala autoru na izboru zanimljivog sugovornika. Za mnoge je Ukrajina i dalje skrivena "željeznom zavjesom" , a iz teksta smo mogli puno saznati o Ukrajincima.